Kad sam nakon premijere pročitala kako balet traje skoro tri sata blago sam se prepala jer tri sata nije lako sjediti, a kamoli plesati klasični balet. Plašilo me kako će sve to ispasti i izgledati ali dva sata i 40 minuta čistog baleta s dvije stanke, svaka od nekih 20ak minuta, proletjele su bez problema i za plesače i za gledatelje. Ne mogu govoriti za plesače ali gledatelji nisu bili ni umorni, ni uspavani, ni iscrpljeni već oduševljeni viđenim – plesačima, kostimima, scenom i scenskim rješenjima, orkestrom, cjelokupnom izvedbom. Svi su nagrađeni dugotrajnim pljeskom, mnoštvom šarenih cvjetnih buketa i višestrukim pozivima na naklon.
Imali smo sreću da smo imali skoro istu podjelu uloga kao i na premijeri – Natalia Kosovac plesala je princezu Auroru, Guilherme Gameiro Alves princa Florimunda, Miruna Miciu vilu Jorgovana dok je vila Carabossa nama bila Atina Tanović a na premijeri je tu ulogu mislim plesala Lucija Radić Pálinkó. Uloge princeze Aurore i princa Florimunda (tko smišlja ova imena u baletima?!?) bile su stvarno teške u smislu elemenata koje su izvodili ali i dužine te količine plesa. Nije sve uvijek bilo idealno - Natalia je, mislim u prvom činu, dok joj se udvaraju i obilaze četiri princa, tamo negdje u desetoj minuti vrtnje en pointe na istoj nozi, polako gubila snagu i čvrstinu; u drugom činu sam se pri jednom dizanju pobojala kako će Guilherme ispustiti Nataliju dok joj je glava bila opasno blizu poda ali izvukla se oslonivši se rukom o podlogu čime je spriječila potencijalnu nezgodu - međutim sve su to zaboravljive i nevažne sitnice u ukupnom dojmu.
Kapa dolje solistima ali ponovno me je impresionirao ansambl. Iako se i tu moglo uočiti kako se pojedinci u zajedničkim scenama prebrzo/presporo vrte ili kasne u pojedinim elementima što dolazi do izražaja jer više njih radi iste figure u isto vrijeme, kao i kod solista, to ni malo nije umanjilo ukupan, izvrstan dojam. Svi su bili sjajni ali posebno su mi se svidjeli kavaliri vile Carabosse koji su donijeli mračnu stranu dugačijeg ritma u prologu te drago kamenje u trećem činu jer su bili skladni i dojmljivi i kad su plesali pojedinačno i kao grupa.
Mislim da sam fascinirana ansamblom zbog činjenice što u Trnoružici pleše stvarno cijeli ansambl (ako je netko slučajno bolestan, uključuju se inspicijeti, šminkeri te po potrebi ravnatelj baleta i intendantica – šalim se naravno, svaka uloga je pokrivena s nekoliko plesača za slučaj bolesti ili ne daj Bože kakve ozljede te, u konačnici, zbog odmora i ravnomjernog rasporeda plesnog opterećenja). Drago mi je da je baletni ansambl zagrebačkog HNK došao do takve razine da svaki plesač može pružiti ono što se od njega očekuje čak i kad se radi o vrlo zahtjevnim ulogama. Naime, još imam traume s jedne davne predstave Orašara, bilo je to prije dolaska Dinka Bogdanića u balet HNK i opće ludnice za tim baletom, nakon koje sam na duže vrijeme prestala dolaziti na baletne predstave jer se tamo svatko vrtio u svom smjeru i svojom brzinom, padali su rekviziti, sudarale su se balerine i sve je bilo na razini školske predstave gdje bi to, da izvode klinci, bilo simpatično i smiješno ali za ozbiljan baletni ansambl to je bilo ne samo katastrofalno već tužno i žalosno.
S druge strane, balet Trnoružica bio je u svakom pogledu uspješan i vrijedan gledanja kojemu čak ni dužina trajanja nije baš ni malo naškodila.
Create Your Own Website With Webador