Ne znam što da kažem o rumbi... Kao što se sa spore kizombe nisam odmah mogla prešaltati na brzi cha-cha možda mi sad problem predstavlja prelazak s brze sambe na sporiju rumbu. Opet smo se vratili na čudno brojanje: dva, tri, četiri, jedan. Prva tri idu normalnom brzinom, jedan se oteže i ne služi ničemu jer se na taj broj ništa ne radi. Prvi sat smo radili tri koraka – bazični, 'New York' i okret. Bazični se samo ljuljaš naprijed nazad i u stranu i vučeš noge po podu. 'New York' je poluokret gdje jednom nogom iskoračiš lijevo/desno pa se onda povučeš u početni položaj, a okret je...pa, okret, puni krug. Na drugom satu smo radili 'Hand to Hand' koji je isto neki poluokret - ništa nije tako komplicirano ali definitivno nemam osjećaj kako plešem...

Naravno kako pamtim putovanja prije pojave digitalnih fotoaparata ali danas više nisam sigurna koje se godine koje putovanje dogodilo. Od prvog putovanja uopće do prvog putovanja s digitalnim fotoaparatom dvadesetak godina kasnije pamtim tri apsolventska putovanja dok sam još, recimo to, redovno studirala, tri apsolventska putovanja nakon što sam već odavno trebala završiti faks (od kojih nijedno nije bilo apsolventsko mog fakulteta!) te još nekoliko njih, među kojima su bila i moja prva interkontinentalna putovanja. To što sa sigurnošću za većinu njih ne mogu reći koje su se godine dogodila, mislim da nije od presudne važnosti...

Osnovni razlog za izbor ovog koncerta u Lisinskom bile su orgulje – naime, s Latvijskim državnim zborom pod ravnanjem Mārisa Sirmaisa nastupala je i orguljašica Iveta Apkalna. Zaključila sam kako bi bilo zgodno jednom čuti kako orgulje - koje u Lisinskom uvijek pružaju lijepu i efektnu pozadinu – zapravo zvuče. A zvuče jednako dobro kao što izgledaju...

Današnja predstava bila je utvrđivanje gradiva jer smo Hamleta već gledali. Ne pamtim puno iz te prve predstave ali znam da je i tada kao i danas Hamleta plesao Takuya Sumitomo. Hamlet je uloga kao stvorena za njega, meni je on najbolji kad se od njega očekuju konkretni plesni koraci ali i povremeno hodanje po pozornici izgubljenog pogleda u daljinu kao da ne zna ni gdje je ni što tu radi. Onda se naglo prene iz tog izgubljenog bauljanja i zapleše vrhunski.

A joj! Prije dva mjeseca kad sam se upustila u ovu avanturu odlučila sam se za Strast kombinaciju jer su me, recimo, interesirale salsa i bachata ali sam isto tako bila sigurna kako su samba i jive preživahni plesovi za mene i kategorički sam odbila paket Plamen. Svaki put kad gledaš karneval u Riju i plesače - točnije - uglavnom plesačice sambe nitko ne obraća pažnju na korake koje izvode, pažnja se uglavnom koncentrira na trakice kojima prekriju bradavice i međunožje jer se u samba kostimu ionako više materijala utroši na ono što se stavlja na glavu nego na ono što se stavlja na tijelo. No, ako ipak baciš pogled na njihova stopala to definitivno ne izgleda kao da ima neku strukturu, ne izgleda kao da koraci slijede neka pravila. Jedino što je bitno je da si stalno u pokretu i radiš sitne korake koji omogućuju mrdanje nauljenom i našljokičanom pozadinom te ostatkom utegnutog, osunčanog tijela.

Kad su čuli da sam otvorila blog većina ljudi je mislila kako ću pisati o mojim putovanjima. Ne znam koliko su oduševljeni mojim NOVIM životom (ne znam ni ja, porota još vijeća oko toga!) ali za sve one koji očekuju izvještaje o dalekim i egzotičnim lokacijama odlučila sam 'oplemeniti' moj NOVI život prisjećanjem na taj dio starog života. Iako se stariji ljudi obično bolje sjećaju događaja koji su im se dogodili davno dok one od prije dan ili dva ne pamte baš najbolje, odlučila sam prkositi godinama i krenuti od starih uspomena dok ću se novima baviti kad i one već pomalo postanu stare...

Cha-cha smo počeli plesati već na zadnjem satu kizombe jer, kao što rekoh, kizomba je svima bila spora i dosadna. Tad se uopće nisam mogla prešaltati s laganini kizombe na puno brži cha-cha. Drugi problem mi je predstavljalo brojanje koje je ugrubo išlo – dva, tri, cha-cha-cha. Brojevi se plešu jednom brzinom, a cha-cha-cha drugom. U tom trenutku to mi je izgledalo nesavladivo poput sviranja klavira (ili bilo kojeg drugog instrumenta, da budem iskrena) gdje jedna ruka radi jedne pokrete, a druga nešto sasvim drugo. Znam da su milijuni ljudi diljem svijeta to savladali i da je to rezultat treninga i vježbe ali meni je uvijek izgledalo strašno komplicirano. Tako sam i ovdje sa salse, bachate i kizombe koje se sve plešu u jednom ritmu iako različitim brzinama prešla na ples koji u jednom koraku ima različite ritmove i dvije brzine.

Kad sam nakon premijere pročitala kako balet traje skoro tri sata blago sam se prepala jer tri sata nije lako sjediti, a kamoli plesati klasični balet. Plašilo me kako će sve to ispasti i izgledati ali dva sata i 40 minuta čistog baleta s dvije stanke, svaka od nekih 20ak minuta, proletjele su bez problema i za plesače i za gledatelje. Ne mogu govoriti za plesače ali gledatelji nisu bili ni umorni, ni uspavani, ni iscrpljeni već oduševljeni viđenim – plesačima, kostimima, scenom i scenskim rješenjima, orkestrom, cjelokupnom izvedbom. Svi su nagrađeni dugotrajnim pljeskom, mnoštvom šarenih cvjetnih buketa i višestrukim pozivima na naklon.

Dugo vremena nisam išla u Lisinski jer su mi svjetla koja se za vrijeme nastupa priguše ali ne u potpunosti i ugase strašno iritirala oči, plakala sam, žmirkala, mučila se na sve načine pa sam na kraju zaključila kako se nema smisla toliko patiti zbog nečega što mi nije mrsko ali isto tako nije nešto bez čega ne mogu. Onda sam prošle godine odlučila kako bi bilo lijepo bar jednom u životu u živo poslušati Ivu Pogorelića, a umjesto uobičajenih mjesta, tamo negdje oko miks-pulta, sjedila sam u trećem, četvrtom, petom redu i nisam imala nikakvih problema s očima, pretpostavljam zbog jačeg svjetla s pozornice. I tako sam otkrila kako nije greška ni u meni ni u Lisinskom već u mojoj uobičajenoj poziciji u publici, odnosno kako sam ja više žena za prve redove nego za sredinu/pozadinu...

Znam, znam...plesni mjesec je prošao, a evo mene na kizombi za koju do prije mjesec dana nisam znala ni da postoji... Što da kažem?!? Otkrila sam da, iako nisam dobra u plesu, posebno ne u ovim latino verzijama gdje su koraci neka baza ali su daleko važniji pokreti svih ostalih dijelova tijela, zapravo...uživam! Nikad nisam bila od aerobika, vježbanja, utega, pumpanja, skakanja i nabijanja ritma i mišića uz muziku koja trešti – moj 'sport' je bila joga, sve laganini, promišljeno, udahni-izdahni, istegni se pa se odmori i opusti jer si se naradio... Ovdje muzika trešti ali trešti muzika koja mi se sviđa i koju sam slušala i prije nego sam krenula na ples, okrećem se, vrtim, poskakujem dakle, u osnovi, radim stvari koje ne volim ali su zapakirane u nježniju, bolje osmišljenu ali još uvijek snažnu i jaku verziju koju mi nije (pre)teško izdržati i nakon koje se osjećam dobro – umorno, znojno, iscrpljeno i dehidrirano ali dobro... Očito u meni i dalje tinja barem mali dio želje koju sam pokazivala još dok sam bila klinka koja je jedva frfljala i koja je, kad odraste, htjela biti 'binica' (balerinica) ali mi je objašnjeno kako imam guzu koja ne odgovara standardima klasičnog baleta (već tada!) – moja se zadnjica nije smanjila, ali je kao stvorena za ove plesove... Još kad bih ju naučila mrdati, a da ne izgledam kao da sam iščašila svaki pojedinačni zglob na tijelu... No, treba ostati pozitivan, na kraju krajeva, repetitio est mater studiorum!

Za bachatu znam samo zahvaljujući Chayanneu i njegovoj pjesmi 'Bailando Bachata'. Na YouTubeu ima hrpa klipova koji prikazuju dijelove njegovih koncerata na raznim svjetskim lokacijama gdje izvodeći ovu pjesmu poziva nekoga iz publike na pozornicu i onda zajedno plešu. Tako sam ja zaključila kako apsolutno svi znaju plesati bachatu iako moje netrenirano oko nije baš uspjelo otkriti neke velike razlike u odnosu na salsu. Po Chayanneu ionako ništa ne možeš zaključiti jer on i kad stoji mrda kukovima, maše rukama, cupka na mjestu i kima glavom - jednom riječju: pleše.

Kao i zadnjih nekoliko godina i ove sam se prošetala instalacijama koje osvijetle noć u Zagrebu za vrijeme Festivala svjetla. Ovo mi je jedan od dražih događaja u gradu – osim što je besplatan, zapravo se šetaš gradom, a svako malo te iznenadi neka instalacija od kojih su neke upečatljive dok druge zaboraviš čim prođeš pored njih. Bez obzira bile one uspješne ili ne, festival obogaćuje običnu šetnju poznatim gradskim ulicama i čini ju drugačijom, interpretirajući poznate vizure i prikazujući ih u novom svjetlu (doslovno i preneseno!).

Još se pitam kako sam ja, bez ritma, bez sluha i s dvije lijeve drvene noge završila na plesu... Kad mi je prije nekog vremena predloženo da se pridružim plesnom tečaju koji je ispunjavao jedan od bitnih uvjeta, a to je da se održava u blizini i do njega mogu pješice, bez da gubim puno vremena, ponudila sam neki neodređeni odgovor koji nije bio definitivno ne ali nije izgledao ohrabrujuće ni za buduće da. Onda su neki drugi entuzijastično podržali tu ideju, pojašnjavali mi kako ples potiče hormon sreće pa sam, u duhu novog poglavlja u mom životu, odlučila probati nešto novo.

Uopće nisam planirala pogledati ovu izložbu u Klovićevim dvorima. Već sam naziv činio mi se prilično nadobudnim jer se pod njega može podvesti svašta i ništa. Međutim, bilo je onih koji su rekli kako se izložbu isplati pogledati pa sam joj odlučila dati šansu.

Mislim da je zadnji domaći film koji sam gledala bio 'Sokol ga nije volio' što će reći da apsolutno nisam upoznata s filmskim opusom otkako je hrvatske konematografije. Bilo je tu nekoliko uspješnica – sad mi padaju na pamet 'Kako je počeo rat na mom otoku' ili 'Što je muškarac bez brkova?' – ali ne da nisam imala želju pogledati ih u kinu, nisam ih gledala čak ni kad/ako su se davali na televiziji. Općenito, filmovi se, imam osjećaj, izbacuju kao na tekućoj vrpci, ali me sve manje interesiraju, u kino sam prestala ići, a čak i kad nešto počnem gledati na televiziji ili internetu, u pravilu, vrlo brzo izgubim interes i odustanem.

Ovaj je balet već u startu imao prednost jer je rađen na muziku Edvarda Griega koju volim i bez plesnih pokreta. Njegova mi je muzika...lebdeća, pahuljasta, vilinska. Možda to nisu prave riječi za opis klasične muzike ali nekako nabolje opisuju kakve emocije izaziva u meni.

Jučer su počele Zimske olimpijske igre u Milanu/Cortini a moj sportski doprinos toj manifestaciji bio je posjet Hrvatskom sportskom muzeju. Bila sam uvjerena kako je to jedan od novootvorenih više-manje čudnih muzeja poput onog o prekinutim vezama, mamurluku, iluzijama, smijehu, zaboravljenim pričama, videoigrama ili čokoladi ali ispostavilo se kako muzej djeluje već 70 godina samo u raznim oblicima i na raznim lokacijama. Na današnjoj lokaciji (Ilica 13) nalaze se od 2019. godine.

Kad su mi predložili odlazak na ovu predstavu prvo me zbunilo gdje se to održava jer nisam znala što i gdje je Scenoteka. Ispostavilo se da je to bivša Vidra u Draškovićevoj kojom danas (zapravo zadnjih cca godinu dana) upravljaja Kerekesh Teatar. Osim svojih predstava na repertoaru imaju i gostujuće, a jedna od njih su 'Ženski razgovori', predstava nastala po  tekstovima Dušana Radovića.

Možda sam putni snob ali u principu ne volim predavanja, reportaže ili video uratke domaćih putopisaca (ni pojedinih stranih). Mislim da u svijetu u kojem je skoro sve poznato, otkriveno i dokumentirano, previše pokušavaju biti senzacionalistički u smislu 'Jedino ovdje...', 'Samo su meni pokazali...', 'Najviše; najbrže; najstarije ikad...'. Donekle razumijem da je to u današnjem svijetu možda nužno kako bi se istaknuli, dobili sredstva za daljnja putovanja ili samo like na društvenim mrežama ali ja sam bila na puno tih mjesta, vidjela stvari o kojima pričaju svojim očima, čula priče lokalaca (moji se očito razlikuju od njihovih jer se i oni pozivaju na lokalne izvore...) te mi je, u pravilu, teško prihvatiti njihove konstatacije, način na koji prikazuju ljude, običaje, događanja – generalno, kako predstavljaju određenu temu.

Danas je izbor pao na Muzej grada Zagreba uglavnom zbog izložbe 'Gotičko i renesansno zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550.'. Ne zato što me to razdoblje ili ti stilovi posebno zanimaju već jednostavno što je izložba otvorena do kraja ovog mjeseca pa je to poslužilo kao 'izgovor' za posjet baš ovom muzeju.

Voljela bih da svi oni koji tvrde da ne vole balet pogledaju ove dvije predstave, savršene su za to. Kratke – svaka traje oko pola sata ili malo više, muzika Igora Stravinskog je ugodna, kostimi su živopisni, šareni, jarkih boja, a ples inovativan. Ipak, posve su različite – u 'Žar ptici' sudjeluje samo nekoliko plesača, devet ako dobro pamtim, dok u 'Petruški' sudjeluje skoro cijeli ansambl.

Ovaj sam muzej posjetila još dok su moji nećaci bili relativno mali te imali volje, želje i živaca za obilazak muzeja po Zagrebu samnom i nije me se nešto posebno dojmio – sve je bilo staro i prašnjavo i više mi je izgledao kao da je netko izvukao starudiju sa svog tavana i ovdje ju izložio. Nakon potresa muzej je obnovljen i moderniziran pa sam se ponadala kako bi moglo biti bolje. Osim toga, trenutno je u muzeju bila postavljana izložba 'Mikrosvjetovi – Priroda otkrivena objektivom elektronskog mikroskopa', što je davalo dodatnu vrijednost posjetu.

Nisam ljubitelj opere mada sam u životu gledala samo jednu (Aidu) iako nekoliko puta. Koliko god sam obožavala koncerte Tri tenora, problem mi u operama čine ženski glasovi. Razumijem da visoki C iziskuje godine vježbanja, napornog treniranja glasnica ali konačni proizvod meni je čisto vrištanje od čega mi se nakostriješe sve dlačice po tijelu. Ipak, kad su mi ponuđene karte za Nabucco, operu poznatu po prekrasnoj zborskoj pjesmi robova, odlučila sam operi pružiti još jednu šansu.

Atelijer Meštrović na zagrebačkom Gornjem gradu otvoren je sredinom mjeseca, točnije prije dva tjedna, nakon cjelovite obnove kao posljedice potresa iz 2020. godine. Do kraja ovog mjeseca ulaz je bio besplatan pa je trebalo iskoristiti tu pogodnost. Na žalost, istom idejom vodio se još popriličan broj ljudi...

Svi koji me poznaju sad se vjerojatno pitaju što sam ja – koja jedva razlikuje prave aute i to eventualno po boji – radila na izložbi autića. I ja sam se to pitala! S druge strane, još se uvijek sjećam vremena kad sam bila mala a moj brat još manji i koliko je tata uživao u kupnji autića 'za sina' – neki od tih autića nisu se smjeli uopće vaditi iz kutija, a i s onima marke Matchbox bilo je bolje ne igrati se. Tako da sam ovaj izlet u Family Mall gdje se ovog vikenda održavala ta izložba shvatila kao povratak u djetinjstvo.

Radni, jednodnevni posjet Podgorici (plus jedan dan za putovanje tamo i drugi dan za putovanje nazad). Putovanje tamo bilo je savršeno – jedan sat do Beograda i malo više od jednog sata do Podgorice, a oba aviona jedva da su se pomaknula u zraku, baš po mojim željama. Na letu od Beograda do Podgorice sam sjedila do prozora jer mi u Zagrebu nisu mogli promijeniti tu rezervaciju, a koliko je bilo mirno govori i podatak kako sam slikala snijegom pokrivene planine ispod nas. Kad sam prisiljena sjediti uz prozor ja obično uopće ne gledam van, kamoli slikam...

N-ta jubilarna izvedba Orašara u Hrvatskom narodnom kazalištu. Poznata ali ovaj put ipak nova i drugačija jer je današnji Orašar rađen po koreografiji svima znanog Rudolfa Nurejeva. Stručnjaci su naglašavali kako je iznimno zahtjevna za plesače što nužno ne mora značiti da će se svidjeti i širokim narodnim masama koje svakog prosinca hrle na ovu baletnu predstavu. Iako mi je prethodna koreografija (mislim da ju je radio Vladimir Malakhov) svidjela, moram priznati kako mi je i ova dobro sjela.