Možda sam putni snob ali u principu ne volim predavanja, reportaže ili video uratke domaćih putopisaca (ni pojedinih stranih). Mislim da u svijetu u kojem je skoro sve poznato, otkriveno i dokumentirano, previše pokušavaju biti senzacionalistički u smislu 'Jedino ovdje...', 'Samo su meni pokazali...', 'Najviše; najbrže; najstarije ikad...'. Donekle razumijem da je to u današnjem svijetu možda nužno kako bi se istaknuli, dobili sredstva za daljnja putovanja ili samo like na društvenim mrežama ali ja sam bila na puno tih mjesta, vidjela stvari o kojima pričaju svojim očima, čula priče lokalaca (moji se očito razlikuju od njihovih jer se i oni pozivaju na lokalne izvore...) te mi je, u pravilu, teško prihvatiti njihove konstatacije, način na koji prikazuju ljude, običaje, događanja – generalno, kako predstavljaju određenu temu.
Na predavanje Jasena Boke u Centru za kulturu Trešnjevka pozvala me je frendica koja je s njim putovala po Indiji uz komentar da se radi o posebnom tipu koji se puno skiće i piše. U tom dijelu je imala pravo – radi se o posebnom tipu koji ne putuje radi skupljanja klikova ili fotografiranja Instagram lokacija; načitanom, blagoglagoljivom i dobrom govorniku s formiranim mišljenjima i stavovima pa mu rečenice lijepo klize bez poštapalica u stilu 'mislim...', 'kao...', 'ovaj....', 'mmmm...'. Bilo je to pravo osvježenje. Osim toga, bilo je očito kako se s voditeljem ciklusa ovih putopisnih predavanja Ivicom Prtenjačom privatno poznaje i najbolja mi je zapravo bila njihova interakcija jer su obojica bistri, britki, brzi u reakcijama i pozitivno sarkastični.
Da sam baš puno čula o Keniji (uključujući Tanzaniju, Ugandu i Ruandu koje je također posjetio tijekom tog putovanja) i nisam, da je ono o čemu je pričao bilo usklađeno sa slikama koje su se vrtile u pozadini i nije ali me nije smetalo jer je bilo zanimljivo, osobno, a istovremeno ležerno.
Create Your Own Website With Webador