Danas je izbor pao na Muzej grada Zagreba uglavnom zbog izložbe 'Gotičko i renesansno zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550.'. Ne zato što me to razdoblje ili ti stilovi posebno zanimaju već jednostavno što je izložba otvorena do kraja ovog mjeseca pa je to poslužilo kao 'izgovor' za posjet baš ovom muzeju.
A zlata je bome bilo... Kaleža, kadionica, kaleža, kotlića sa škropilom, kaleža, posuda za tamjan, kaleža, pektorala, kaleža, pastorala, kaleža, monstranci, kaleža – dakle, poprilično kaleža. Svi su na prvi pogled izledali isto, tek su se njihovom detaljnijom usporedbom mogle uočiti razlike. Ali, to je značilo konstantno mijenjanje naočala pa sam zaključila kako me detalji ne zanimaju baš toliko. Negdje sam pročitala kako je kler tijekom ovog razdoblja od sto godina dobrovoljno morao financirati rat koji je ovaj ili onaj vladar vodio pa su ostali bez velikog broja zlatnih predmeta koji su otopljeni u svrhu financiranja nastavka borbi – očito je i vladar kojemu nisam zapamtila ime smatrao kako imaju previše kaleža za obavljanje službe božje... Uzimajući u obzir da je sigurno dio zlatnih predmeta iz tog razdoblja izgubljen, dio, kao što smo čuli, otopljen, dio opljačkan, dio možda nije izložen, zaključujem da se radi o vrlo zlatnom crkvenom razdoblju.
Sam muzej se nalazi u bivšem samostanu klarisa te se u podrumu nalaze najstariji nalazi pronađeni ispod zgrade te s još nekih lokacija u i oko Zagreba. Nešto izložaka iz vremena srednjeg vijeka (sramotna maska namijenjena vješticama, topovske kugle za širu upotrebu...), puno raznoraznih predmeta povezanih uz različite cehove (zastava, pečatnjaka, dokumenata), pa vojni dio s buzdovanima, kuburama, mačevima i odličjima te religiozni dio s cijelim crkvenim portalom i hrpom drugih kipova raznih svetaca, željezno-drvenim vratima neke grobnice, vodorigama, arhitektonskim crtežima stare i nove (današnje) zagrebačke katedrale. Na kraju ovog kata ponovno smo se vratili obrtnicima samo su ovaj put bili izloženi rezultati rada njihovih ruku poput vjetrokaza.
Na zadnjem katu bile su izložene najnovije stvari od, recimo, 18. stoljeća do danas. Slike tadašnjih celebrityja poput kraljice Marije Terezije ili zagrebačkog biskupa Esterhazyja, zbornici crkvenih napjeva, bicikli s prvim ogromnim kotačem i drugim nešto ili znatno manjim, plesni red s pravničkog plesa, streljački ciljevi – štikleci iz, više-manje, svakodnevnog života. Jedna soba bila je posvećena kazalištu s izloženim redom sjedala iz starog kazališta, mnoštvom plakata za predstave, vrpcama s vijenaca cvijeća poklonjenog Milki Trninoj sad sašivenih u zavjesu ali i čekićem kojim je Franjo Josip otvorio Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu, radom Roberta Frangeša Mihanovića. Pred kraj, sve je vrvjelo plakatima – za razne arhitektonske i druge umjetničke izložbe, propagandnim plakatima iz vremena i nakon Drugog svjetskog rata, marketinškim plakatima za npr. likere, sportskim plakatima ili onima za razne koncerte i festivale. Jedna manja prostorija bila je posvećena zagrebačkoj školi crtanog filma s nezaobilaznim profesorom Baltazarom i izloženim Oscarom kojeg je Dušan Vukotić osvojio 1962. godine za 'Surogat'.
U potkrovlju je bila postavljana izložba 'Gutljaj prošlosti – Stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice (1887. - 1939.)' za koju više nisam imala strpljenja pa sam se planirala samo informativno prošetati po njoj ali opet te svako malo privuče neka slika ili izložak poput raznobojnih podmetača, prijeratne ploče 'Po naredbi vlasti zabranjeno je pljuvati po podu' ili stolića i peharčeka iz filma 'Tko pjeva zlo ne misli' dok se film vrti u pozadini.
Kroz cijeli izložbeni prostor protezala se i izložba – ako se to tako može nazvati – 'Česi Zagrebu/Zagreb Česima' na način da su bile posebno označene osobe češkog podrijetla koje su imale istaknutu ulogu u povijesti Zagreba poput nekih znanih ili čija mi je veza sa Češkom bila poznata kao što je to Zlatko Bourek ali i onih kod kojih me ta veza iznenadila poput Sofije Jelačić, supruge bana Jelačića, glumice Marije Ružičke Strozzi, skladatelja Frana Lhotke ili književnika Vjenceslava Novaka. Isto tako, nikad mi nije palo na pamet da Česi, selo u okolici Zagreba, ima veze sa Češkom iako, ovako na papiru, to se čini tako jasno, normalno i logično.
Posjet je bio iscrpljujući. Muzej je ogroman, s puno vrlo različitih izložaka ali za većinu njih misliš kako te zapravo neće interesirati jer su ono...svakodnevni, obični...samo iz prošlih vremena. Kameni zdenac možeš ponegdje vidjeti i izvan muzeja, zašto bi te zanimale slike ili fotografije ljudi koje ne poznaješ, uokvireni stari dokumenti i raspadajuće zastave su totalno bez veze, haljine poput onih u kojima si viđala svoju baku na fotkama iz njezine mladosti ili posljeratni servis tanjura i beštek nisu te zanimali ni kad si ih imala prilike vidjeti u živo...a onda te sve to nekako uvuče, usiše u svoj svijet i život koji su ti predmeti nekada imali te se počneš pitati tko su bili ti ljudi čije slike i fotografije gledaš, smiješ se izrazima korištenima na krasopisom ispisanim starim potvrdama, uočavaš detalje na haljinama, diviš se danas uglavnom izgubljnenom zanatstvu u raznim oblicima i sati prođu kao od šale.
Create Your Own Website With Webador