Dugo vremena nisam išla u Lisinski jer su mi svjetla koja se za vrijeme nastupa priguše ali ne u potpunosti i ugase strašno iritirala oči, plakala sam, žmirkala, mučila se na sve načine pa sam na kraju zaključila kako se nema smisla toliko patiti zbog nečega što mi nije mrsko ali isto tako nije nešto bez čega ne mogu. Onda sam prošle godine odlučila kako bi bilo lijepo bar jednom u životu u živo poslušati Ivu Pogorelića, a umjesto uobičajenih mjesta, tamo negdje oko miks-pulta, sjedila sam u trećem, četvrtom, petom redu i nisam imala nikakvih problema s očima, pretpostavljam zbog jačeg svjetla s pozornice. I tako sam otkrila kako nije greška ni u meni ni u Lisinskom već u mojoj uobičajenoj poziciji u publici, odnosno kako sam ja više žena za prve redove nego za sredinu/pozadinu...
Pretplata za Lisinski ne dolazi u obzir, to je malo previše za mene, ali koncert ili nekoliko njih u sezoni je sasvim OK. U ovoj sezoni jedan od izabranih koncerata bio je nastup Simfonijskog orkestra iz Vancouvera s kojim je, u jednom dijelu, nastupala Arabella Steinbacher na violini. Na početku nas je pozdravila njihova direktorica (CEO) koja je, uz uobičajene stvari - kako im je drago što su u Zagrebu, koja djela izvode, pod čijom dirigentskom palicom i slično - istaknula poteškoće s kojima su se susreli pri dolasku odnosno kako im je Lufthansa u četvrtak otkazala karte za stotinjak članova orkestra i prateće delegacije. Vjerujem da je to bilo traumatično iskustvo jer do Zagreba nije bilo jednostavno doći ni prije ovih novih problema izazvanih kako cijenama tako i nestašicom benzina što dakako uključuje i kerozin za avione. Ako je vjerovati ženi, glazbenici su u Zagreb stigli tog jutra nakon putovanja od 20 sati. Svaka čast, posebno što se to u nastupu nije osjetilo.
Prva dva djela bila su novijeg karaktera, a autor prvog Samy Moussa također je stigao u Zagreb i poklonio se s orkestrom nakon izvedbe njegova djela koje se zvalo Adgilis Deda što na gruzijskom, u slobodnom prijevodu, znači 'majčinsko mjesto'. U popratnoj knjižici piše kako je to 'himan (ne himna, himan!) za okrestar'. Himan nije bio dugačak, imao je lijepe lagane, lirske dijelove i neobične - ali ne neugodne - kombinacije u živahnijim i glasnijim dijelovima.
U Koncertu za violinu i okrestar, op. 14 američkog skladatelja Samuela Barbera orkestru se pridružila solistica na violini Arabella Steinbacher. Svidjelo mi se jer je većinu vremena svirala s orkestrom a ne solirala. Bolje su mi sjeli prvi (Allegro) i treći stavak (Presto in moto perpetuo) od drugog (Andante) ali rekla bih da je to više stvar osobnih preferencija. Na kraju se vratila na bis gdje je dodatak izvela sama, bez orkestra, što je pokazalo svu njezinu virtuoznost i na lijepi način zaokružilo prvi dio.
Drugi dio sastojao se od Pete simfonije u B duru, op. 100 Sergeja Prokofjeva. Laganiji dijelovi bili su lirsko poetični, a izmjenjivali su se s dijelovima u kojima je cijeli okrestar gudio, puhao i udarao svom snagom. Ispred mene su se na pozornici nalazili kontrabasi i nevjerojatno je kako možeš čuti samo njihov zvuk kad se koncentriraš na njihovo sviranje, kao da muzika koju stvara ostatak orkestra teče paralelno, a njihovo je muziciranje zericu drugačije tako da točno možeš reći koji zvuk su proizveli kontrabasi. Naravno, kad svi gudači gude iste note to toliko ne dolazi do izražaja ali već činjenica da sam u pojedinim dijelovima mogla razabrati jedan instrument bila mi je fascinantna.
I okrestar nam se bisom zahvalio na podršci – ne znam što su svirali iako mi je zvučalo poznato (ja ni pop/rock pjesme koje čujem puno češće uglavnom ne prepoznajem sve do refrena tako da ne postoji šansa da u klasičnoj muzici bio što prepoznam iz samog muziciranja) ali je bilo kratko, slatko i živahno. Dobar izbor programa, izvrstan orkestar i ugodno provedena večer...
Create Your Own Website With Webador