Uopće nisam planirala pogledati ovu izložbu u Klovićevim dvorima. Već sam naziv činio mi se prilično nadobudnim jer se pod njega može podvesti svašta i ništa. Međutim, bilo je onih koji su rekli kako se izložbu isplati pogledati pa sam joj odlučila dati šansu.
Ne mogu reći da sam požalila ali niti da sam oborena s nogu. Izložba je ogromna, izložaka je more jedno, a kreću se od slika, sarkofaga, rukopisa, novčića – ma ono, od igle do lokomotive štono bi se reklo. Sigurno ima vrlo vrijednih ali mislim da je bilo puno više onih koji možda nemaju baš toliku povijesnu ili umjetničku vrijednost. To zaključujem po velikom broju izložaka koji su bili faksimili, replike ili reprodukcije, a očito su bili potrebni kako bi se pratila vremenska crta ili ispričala zamišljena povjesna priča, a originali, očito, iz tko zna kojih razloga, nisu bili dostupni. Na žalost, to je značilo kako moraš biti stvarno stručnjak za nekoliko područja da ti u mnoštvu izložaka ne bi promaknuo jedan odnosno nekoliko njih stvarno vrijednih. Na moju veliku žalost, nisam jedan takav stručnjak...
Znam da se ponavljam ali ponovno su mi najveći problem predstavljali popratni opisi. Možda ovo nije generalni problem već više vezan uz ljude mojih godina koji imaju nekoliko pari naočala za različite udaljenosti ili čak štoviše isključivo moj problem ali ponavlja se i meni je to, pokazalo se ovih zadnjih nekoliko mjeseci, stvarno značajan problem. Dakle, ne znam koji font su koristili ali u izabranom fontu veliko slovo A je bilo umjetnički napravljeno na način da se lijevi i desni krak nisu sretali u sredini već je desni krak bio potpuno ravan dok je lijevi, osim što je bio nesrazmjerno nagnut u odnosu na drugi krak bio i neuobičajeno tanak. Zbog toga je slovo A zauzimalo barem trostruko više mjesta nego što je bilo praznog prostora između riječi, a kako su se vrlo često za objašnjenja koristile riječi koje širokom puku nisu poznate ili ako jesu, ne upotrebljavaju ih često (poput arhitrava ili bifore), to je dešifriranje činilo još težim. Čak i ako ne vidim najbolje sva slova ili gdje točno jedna riječ prestaje a druga počinje nekako ću dešifrirati 'Oproštajno pismo Petra Zrinskog supruzi Katarini' jer su mi sve riječi poznate za razliku od npr. 'Trabeacija oltarne ograde s imenom kneza Branimira'. (po Wikipediji, trabeacija je element klasične arhitekture, vodoravni element kojeg nose stupovi, a stoji na kapitelima; može se podijeliti na tri dijela: arhitrav (prva vodoravna greda), friz (vodoravni dio koji se sastoji od metopa i triglifa a može biti ukrašen reljefima te vijenac). Iako se među posjetiteljima moglo vidjeti mladih koje su uglavnom dovukli roditelji a koji baš i nisu pokazivali veliki interes za izloženo, većina posjetitelja bila je mojih godina odnosno starija pa bih nekako rekla da ovo ipak nije isključivo samo moj problem. Pišite sve lijepo boldanim Arielom da vas 'ceo svet razume'...
Druga stvar koja me je užasno smetala bilo je dodirivanje izložaka. U prostoriji u kojoj je bila izložena Višeslavova krstionica provela sam dosta vremena jer sam ju obilazila sa svih strana pokušavajući pronaći Višeslavovo ime na zdencu...onda sam uspoređivala prijepis teksta i prijevod s obližnjeg zida s tekstom na krstionici pa kad mi se učinilo da sam pronašla Višeslavovo ime onda sam se pokolebala i ponavljala cijeli proces još jednom i tako nekoliko puta. U tih dvadesetak minuta koliko sam tamo provela sigurno je njih petero dotaknulo krstionicu iz ne znam kojeg razloga jer jedino što su dodirom mogli utvrditi je da je stvarno napravljena od kamena! Došlo mi je da vrištim... I treba li uopće reći kako dodirivači nisu bili nezainteresirana mladost već sve cijenjena gospoda u ozbiljnim, da ne kažem, poznim godinama...
Iako nema nikakve veze s hrvatskim kraljevstvom odnosno izložbom koju sam došla pogledati, najviše su mi se svidjeli dijelovi Zbirke Kviz izloženi u Maloj galeriji, dvije omanje sobice iza zatvorenih staklenih vrata. Prvo sam mislila da se unutra ne može ući jer, kao što rekoh, nisu dio glavne izložbe međutim jedna od mladih dama koje su kružile izložbom pazeći da se ništa ne dira (!) ili oštećuje me je uputila na prilično visoko postavljen mehanizam koji moram pritisnuti kako bi se vrata otvorila. Unutra su me dočekale slike Račića i Bukovca te drugih najznačajnijih hrvatskih slikara s kraja 19. i 20. stoljeća, njih ukupno 18 koje predstavljaju dio posljednje donacije bračnog para Kviz iz Zagreba, zbirke koju čini ukupno 68 slika.
Create Your Own Website With Webador