Mislim da je zadnji domaći film koji sam gledala bio 'Sokol ga nije volio' što će reći da apsolutno nisam upoznata s filmskim opusom otkako je hrvatske konematografije. Bilo je tu nekoliko uspješnica – sad mi padaju na pamet 'Kako je počeo rat na mom otoku' ili 'Što je muškarac bez brkova?' – ali ne da nisam imala želju pogledati ih u kinu, nisam ih gledala čak ni kad/ako su se davali na televiziji. Općenito, filmovi se, imam osjećaj, izbacuju kao na tekućoj vrpci, ali me sve manje interesiraju, u kino sam prestala ići, a čak i kad nešto počnem gledati na televiziji ili internetu, u pravilu, vrlo brzo izgubim interes i odustanem.
Ne znam reći zašto me zaintrigirala 'Svadba' jer su recenzije i za neke ranije filmove bile prilično dobre ali kod mene nisu probudile interes. Možda je razlog tema koja je govorila o posljeratnim, današnjim hrvatsko-srpskim odnosima u čemu se puno onih koji imaju rodbinu, prijatelje, znance, poslovne partnere, kolege s obje strane može prepoznati i identificirati.
Film me nije razočarao. Možda je iskoristio sve moguće i znane stereotipe koji postoje ali je to napravljeno, upakirano i isporučeno na šarmantan način. Glavni likovi su očevi budućih mladenaca - njezin, uspješno propali biznismen s pravim vezama (Rene Bitorajac) i njegov, generalno neuspješan političar ali uspješan na osobnoj razini (Dragan Bjelogrlić). Svidjelo mi se i kako su prikazane njihove supruge (Linda Begonja i Vesna Trivalić) – sporedne, nebitne, koje muževi ne doživljavaju ali se sve stvari pomiču s mjesta zahvaljujući njihovoj tihoj diplomaciji (čitaj: iza leđa njihovih muževa). Djeca su zemlja-zrak koja ne žive ni u prošlosti, ni u sadašnjosti a ne znaju ni kako da dođu do budućnosti; žive u Londonu i misle kako su Hrvatska/Srbija jednako kozmopolitska mjesta. Kao sol i biber, ulje i ocat u film su još dodali po jednu babu sa svake strane koje, kao i svi starci, misle kako mi je sve dozvoljeno ili će im biti oprošteno pa mogu govoriti/raditi po principu 'što na umu to na drumu' te religiju s dva kršćanska popa različitih konfesija od kojih ni jedan ne želi čuti za onog drugog. Što bi tek bilo da je jedan od njih druge vjere... možda ideja za nastavak...
Mislim da se svatko mogao prepoznati u nekom dijelu filma, dijelu nekog lika ili određenoj situaciji ali isto tako mislim da se nitko nije mogao uvrijediti zbog toga. Možda je baš to razlog zašto je film tako popularan i prihvaćen.
Create Your Own Website With Webador