Ovaj je balet već u startu imao prednost jer je rađen na muziku Edvarda Griega koju volim i bez plesnih pokreta. Njegova mi je muzika...lebdeća, pahuljasta, vilinska. Možda to nisu prave riječi za opis klasične muzike ali nekako nabolje opisuju kakve emocije izaziva u meni.
Predstava je rađena u koprodukciji sa Slovenskim narodnim gledališćem iz Maribora gdje ju je koreograf Edward Clug postavio još 2015. godine. U Hrvatskoj je 2023. 'Peer Gynt' osvojio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju baletnu predstavu u cjelini, a još je nekoliko plesača osvojilo pojedinačne nagrade za nastup u istoj predstavi što, mislim, dovoljno govori koliko je balet dobar. Poput 'Petruške' kojeg je također koreografirao Clug, i ovaj je balet inovativan, osebujan i efektan.
A u toj jednoj baletnoj predstavi ima svega – luđaka, trolova, smrti, orjentalnih ćilima u pustinjskom okruženju, trotjelnih gorštakinja sa zajedničkom kosom, jelena koji maše i pleše sa štakama, zelene žene s prednjicom koja je zadnjica i zadnjicom koja je prednjica – ma teško je sve to opisati i možda ovako djeluje kao nešto potpuno ludo, nepovezano i groteskno ali zapravo ima nekog čudnog smisla i ludo je na dobar način.
Peer Gynta je plesao Takuya Sumitomo i on je kao stvoren za uloge u kojima je malo izgubljen, malo lud, malo baulja po pozornici ali se od njega ipak traže konkretni baletni koraci. Tomislav Petranović je kao Smrt odgovarajuće pozitivno jeziv, trolovi imaju svog šarma, pustinjski dio ima zanimljiva rješenja više u korištenju rekvizita (tepiha) nego plesnih, a luđaci su...pa, ludi. Ipak u tom ludilu je meni jedna od najdražih scena ne samo u ovom baletu, a to je kad njih dvadesetak jedno drugo zagrle s leđa, a onda ta duga kobasica od zagrljaja zagrli Peer Gynta.
Create Your Own Website With Webador