Jučer su počele Zimske olimpijske igre u Milanu/Cortini a moj sportski doprinos toj manifestaciji bio je posjet Hrvatskom sportskom muzeju. Bila sam uvjerena kako je to jedan od novootvorenih više-manje čudnih muzeja poput onog o prekinutim vezama, mamurluku, iluzijama, smijehu, zaboravljenim pričama, videoigrama ili čokoladi ali ispostavilo se kako muzej djeluje već 70 godina samo u raznim oblicima i na raznim lokacijama. Na današnjoj lokaciji (Ilica 13) nalaze se od 2019. godine.
Na jednom katu izložene su medalje, pehari, rekviziti (lopte, palice), oprema (dresovi, kape, sprinterice, haljina Sande Dubravčić s Europskog prvenstva 1981. godine), akreditacije ili službena dokumentacija poput zapisnika s finalne košarkaškle utakmice iz Barcelone (protiv originalnog Dream Tima na Olimpijskim igrama). Svaki od tih izložaka podsjeti te bilo na sportaše ili konkretne događaje, utakmice, natjecanja koja smo većinom svi pratili navijajući za naše.
U podrumu je prostor pretežno posvećen povijesti raznih sportova i njihovom razvoju u Hrvatskoj pa se uz lopte, pokale, dresove ili akreditacije mahom iz ranijeg razdoblja, ovdje nalazi puno više teksta koji je, na žalost, uglavnom neupotrebljiv. Osvjetljenje je usmjereno uglavnom na izloške pa i kad počeneš čitati, tekst vrlo brzo nestane u tami. Ni boje nisu sretno izabrane jer se pozadina i slova na njoj razlikuju u nijansama. Također, dio teksta je ili jako visoko ili jako nisko što također ne pridonosi njegovoj pristupačnosti. Kad sam se pri izlasku iz muzeja požalila na tu činjenicu, žena mi je objasnila da rasvjeta, po muzejskim propisima zaštite i očivanja izložaka - kako su im objasnili - navodno ne može biti jača ali da ovu drugu primjedbu mogu napisati u kratkom upitniku pa se možda, nikad se ne zna, nešto u budućnosti promijeni. Nije baš kako očekujem da će ih moja primjedba jako zapeći pa će se odmah baciti na rješavanje tog problema, ali upitnik sam svejedno ispunila...
Bilo je tu interaktivnih igara, jedan ili dva kviza, nalazio se tu i dio posvećen paraolimpizmu, Mediteranskim igrama u Splitu i Univerzijadi u Zagrebu (gdje je bila izložena uniforma kakvu sam ja tada imala kao volonter!), ali u prošlost me najviše vratio izloženi pokal za Kup europskih prvaka kojeg je Cibona osvojila 1985. i 1986. godine. Jedne od tih godina radila sam na Velesajmu i netko od Ciboninih sponzora ga je donio na štand te sam imala priliku držati ga u svojim rukama – koliko sam živaca – ali da budem iskrena, i puno sretnih, veselih i uspješnih – trenutaka provela tih godina uz Cibonu, osjećala sam se kao da sam ga djelomično i ja osvojila, kao da jedan mali njegov dio pripada i mojim glasnicama, skakanju, vrištanju, pljeskanju i navijanju. Ah, zlatno doba Cibone – Dražen i Aco Petrović, Andro Knego, Čutura, Nik, Franjo Arapović...
Create Your Own Website With Webador