Još se pitam kako sam ja, bez ritma, bez sluha i s dvije lijeve drvene noge završila na plesu... Kad mi je prije nekog vremena predloženo da se pridružim plesnom tečaju koji je ispunjavao jedan od bitnih uvjeta, a to je da se održava u blizini i do njega mogu pješice, bez da gubim puno vremena, ponudila sam neki neodređeni odgovor koji nije bio definitivno ne ali nije izgledao ohrabrujuće ni za buduće da. Onda su neki drugi entuzijastično podržali tu ideju, pojašnjavali mi kako ples potiče hormon sreće pa sam, u duhu novog poglavlja u mom životu, odlučila probati nešto novo.
Još od vremena kad su svi išli u plesne škole da bi naučili valcer za maturalnu večer, osnovni problem plesnih događanja je nedostatak muških partnera. Zato su Latin Ladies došli na pametnu ideju da organiziraju plesne tečajeve samo za žene pa tako ako želiš uživati u sambi, salsi, bachati, jiveu, cha-cha-cha i još nekim plesovima sad to možeš učiniti bez partnera s čime su – rekla bih - jednako sretni i zadovoljni pripadnici i jednog i drugog spola.
Postoji mogućnost jednomjesečnog odnosno dvomjesečnog tečaja, a kako je ovo za mene predstavljalo skok u mračno, duboko i nepoznato naravno da sam se odlučila za jedan mjesec. U tih mjesec dana ideja je da se savladaju dva plesa (svaki se uvježbava dva tjedna), u mom slučaju to su salsa i bachata. Ne mogu reći kako mi je salsa oduvijek bila potajna želja ali, kao ljubitelju latino muzike, svaki put kad gledam nastup ili spotove njihovih glazbenika fascinira me činjenica što svi znaju neki bazični korak i u tren oka 'hvataju' isto njihanje, iste pokrete iz čega se onda može razviti neka kompliciranija koreografija ali čak i ako koreografije nema, igledaju kao da su se s tim osnovnim korakom rodili i u svakom trenutku njih 20, 30, 100 može plesati na isti način kao da su to uvježbavali danima, a ne se prvi put vidjeli i upravo sreli...
Na prvom satu smo vježbali ta dva osnovna, bazična koraka i već taj prvi sat je bio potvrda kako ples nije za mene. Nazad, naprijed, spoji stopala, naprijed, nazad, spoji činilo mi se nepremostivom nožnom križaljkom. Drugi korak je isto to samo ne naprijed-nazad već lijevo-desno. Srećom, palo mi je na pamet pogledati neke uratke na You Tubeu - ako ljudi nauče izrađivati namještaj gledajući filmiće na internetu, što ipak djeluje ozbiljnije i kompliciranije, možda meni mogu pomoći savladati korak, dva. Pomoglo je ali samo do drugog sata. Tamo smo se počeli okretati ali problem je što se ne smiješ vrtiti, a u tri koraka ne uspiješ napraviti cijeli krug. Beskonačno ponavljanje meni je samo izazivalo vrtoglavicu i gubitak ravnoteže, za sam desni okret i nije baš bilo od pomoći. Nažalost ovdje više ni tutorijali nisu pomagali jer je svatko imao neku svoju specifičnost koja nije odgovarala onome što je nama pokazana na satu. Sljedeći sat je uključivo korak koji se zove Suzy Q i lijevi okret. Kod Suzy Q cijelo vrijeme moraš biti na prstima što je potpuno drugačije od dosadašnjeg stupanja, a lijevi okret nema iste korake kao desni... Tko je još čuo za tako nešto! Bez obzira na nelogičnost, zbog položaja nogu, vrtnje ili tko zna čega ovaj lijevi je zapravo bio lakši i jednostavniji od desnog pa to što nisu isti više nije bilo važno. Većina nas je usredotočena na korake ali tu bi još, za pravi doživljaj, pravi osjećaj plesanja salse, trebalo dodati pokrete ruku, mrdanje kukovima, okretanje glave itd, itd ali meni je to, u ovom trenutku, znanstvena fantastika iako ima žena kod kojih to sve izgleda prilično skladno, čak i u ovim početcima. Mislim kako nema potrebe ponavljati, ali da ne bi bilo nedoumica, ja nisam jedna od njih...
Ima nas puno, barem dvadesetak, vježbamo u podrumskoj prostoriji bez prozora koja je ispunjena sparinom već kad se u nju spustimo (od prethodne grupe), dril je od prve do zadnje minute i doma dolazim toliko mokra da jedva uspijevam odvojiti majice, tajice i donji veš sa sebe, svako malo se pogubim u koracima, izgubim ravnotežu ili mi se zavrti pa moram napraviti pauzu ali, začuđujuće, uživam. Uživat ću još više kad me se ne bude tjeralo da korake radim sve brže i brže kao da se radi o natjecanju u brzini, a ne uživanju u plesu. Vjerojatno dva tjedna predstavljaju neki ubrzani tečaj učenja bilo kojeg plesa ali osnovni prigovor kojeg imam je to što na početku sata izgledamo kao početnici u auto školi – objašnjavaju ti kako mijenjati brzine, stiskati kuplung, kretati pod ručnom (tako je barem bilo u moje vrijeme...) – a na kraju sata ti daju bolid Formule 1, puste te na stazu i ne zanima ih hoćeš li se snaći ili ne. To što sam savladala osnove vožnje, gas, kuplung, kočnica ne znači da mogu voziti Formulu 1...
Create Your Own Website With Webador