11. prosinac 2025. ORAŠAR

N-ta jubilarna izvedba Orašara u Hrvatskom narodnom kazalištu. Poznata ali ovaj put ipak nova i drugačija jer je današnji Orašar rađen po koreografiji svima znanog Rudolfa Nurejeva. Stručnjaci su naglašavali kako je iznimno zahtjevna za plesače što nužno ne mora značiti da će se svidjeti i širokim narodnim masama koje svakog prosinca hrle na ovu baletnu predstavu. Iako mi je prethodna koreografija (mislim da ju je radio Vladimir Malakhov) svidjela, moram priznati kako mi je i ova dobro sjela.

Orašar ove godine nije bio u sklopu baletne pretplate koje nudi HNK tako da sam do karte došla na povlašteni način – prije puštanja u prodaju, pretplatnici su mogli kupiti svoje karte u nešto kraćim redovima. Loša strana takvog aranžmana je činjenica da predstavi prisustvuje velik broj ljudi koji zapravo ne znaju ni što očekivati niti što oni tu rade ali znaju da se svake godine priča i piše o Orašaru pa eto, da i oni to probaju... Iz nekog misterioznog razloga velik broj očito misli da je to predstava za djecu iako bih ja zabranila dolazak mlađima od 10 godina jer naprosto nemaju strpljenja, koncentracije ni razumijevanja za tako nešto.

Kao dokaz navodim moje susjede s lijeve i desne strane - mama, tata i dijete s time da je s lijeve strane klinac od nekih 4-5 godina cijeli balet sjedio jednom od roditelja u krilu dok je s druge strane klinka istih godina ili možda godinu dana mlađa imala svoj stolac. Reakcije su im bile gotovo sinhronizirane što govori da im je raspon upijanja onoga što se događa na pozornici otprilike isti – u prvom činu su, nakon 15, ali da ne pretjerujem recimo 20, minuta izjavili:

• Kad će pauza? (ona)
• Jel' prošlo deset minuta (on – pretpostavljam kako su mu rekli da toliko traje...)

U drugom činu, za vrijeme pas de deuxa, njegov komentar je bio: 'Oni nisu zanimljivi; kad će svi izaći na pozornicu?', dok je njezin bio: 'Ovi su tako dosadni'. O udaljenim klincima koji su tijekom cijele predstave postavljali pitanja o tome što se sada dešava na pozornici, tko su ovi a tko oni – neovisno o tome da li je svirala muzika ili bila kratkotrajna tišina – neću ni trošiti riječi...

Što se tiče same predstave, generalno gledano, meni se svidjela... Ove su godine u predstavi ponovno sudjelovale polaznice Škole za klasični balet u Zagrebu što je za njih same vjerojatno bilo strašno uzbudljivo, jedinstven doživljaj i iskustvo za cijeli život ali meni je većina scena u kojima su sudjelovale jednostavno bila prenapučena i kaotična. Ne ulazeći u težinu elemenata koje su plesači izvodili, po mom skromnom i totalno neukom mišljenju, izvodili su ih dobro. Ukupno dobrom, pozitivnom dojmu možda je pomogla činjenica kako su Klaru odnosno Princa/Drosselmeyera plasala dva moja omiljena plesača, Natalia Kosovac i Pavel Savin.

Ono što mislim da je vjerojatno nedostatak ove koreografije/predstave u cjelini je što radnja ne teče na način da ju možeš pratiti bez čitanja sadržaja/popratnih materijala već je definitivno bonus ukoliko si predstavu već gledao i barem ugrubo znaš o čemu se tu radi, što se na pozornici dešava i zašto.