Radni, jednodnevni posjet Podgorici (plus jedan dan za putovanje tamo i drugi dan za putovanje nazad). Putovanje tamo bilo je savršeno – jedan sat do Beograda i malo više od jednog sata do Podgorice, a oba aviona jedva da su se pomaknula u zraku, baš po mojim željama. Na letu od Beograda do Podgorice sam sjedila do prozora jer mi u Zagrebu nisu mogli promijeniti tu rezervaciju, a koliko je bilo mirno govori i podatak kako sam slikala snijegom pokrivene planine ispod nas. Kad sam prisiljena sjediti uz prozor ja obično uopće ne gledam van, kamoli slikam...
Kako sam u Pogdorici bila relativno nedavno, prije manje od godinu dana, kad sam prilično detaljno istražila grad, ovaj put se nisam time zamarala već se uglavnom šetala i odmarala nakon što je službeni dio bio (uspješno!) odrađen.
Letovi nazad bili su jednako nezanimljivi ali uzbuđenja nije nedostajalo. Let iz Beograda za Podgoricu je kasnio pa smo posljedično i mi kasnije krenuli za Beograd i tako smo od taman vremena između dva leta stigli u situaciju da se ne zna hoćemo li imati dovoljno vremena stići na ukrcaj. U sklopu priprema za Expo, beogradski aerodom se dograđuje i povećava što na žalost znači da se vrijeme potrebno za doći s jednog kraja aerodroma na drugi povećava. Ako je suditi po dolasku, Podgorica je ovdje predzadnja rupa na svirali (ima još jedan gate iza onog za Podgoricu iza kojeg završava zgrada) dok Zagreb relativno dobro kotira (gate je smješten blizu centralnom dijelu zgrade). Naravno da smo prizemljili kad je ukrcaj za Zagreb već počeo ali bila sam u drugom redu iza business klase pa sam se progurala van među prvima i onda krenula na dugačko putovanje prema avionu za Zagreb. Svakako sam htjela izbjeći da mi utekne taj avion jer sam bila skoro sigurna da tog dana nema više letova prema Zagrebu a spavanje u Beogradu pretvorilo bi jedan kratki, nezanimljivi događaj u nešto puno kompliciranije... Ovaj put je sreća bila na mojoj strani ali su se problemi s transportom nastavili po slijetanju. Aplikacija za pozivanje taksija nije radila, na telefon se nitko nije javljao, bus je krenuo prema gradu dok sam se ja kretala prema njemu tako da sam na kraju sjela u jedan od onih privatnih taksija i platila duplu cijenu samo da se konačno dokopam moje kućice (u stvarnosti stančića) i otuširam znoj koji se kumulirao još od trčanja po beogradskom aerodromu.
Create Your Own Website With Webador