Prije puno godina – ako je vjerovati kolegici koja je bila samnom, bilo je to u ožujku 2014. godine – bila sam na Bajaginom koncetru u Tvornici kulture. Znam da je bilo super ali meni je na svakom Bajaginom koncertu super, da je prostor bio dupkom pun, da je bilo vruće kao u paklu i da sam koncert pratila iz prvog reda, valjda prvi i jedini put u životu. Kad se pojavila mogućnost ponavljanja tog iskustva, objeručke sam prihvatila tu ideju.
Kako je dan ranije bilo Tijelovo odnosno neradni dan što su mnogi iskoristili za spajanje s vikendom mislila sam (ili sam se nadala!) kako Tvornica možda neće biti puna ali iako nije bila gužva kao na tom prethodnom njegovom koncertu u Tvornici odnosno nismo bili zalijepljeni jedni za druge, prostor je bio pun. U publici je bilo i onih s više sijedih u kosi nego što ih ja imam ali i velik broj mladih koji se nisu ni rodili kad sam pohodila prvi Bajagin koncert u Kulušiću dok je još bio član Riblje čorbe.
Prvo su se na pozornici pojavila četiri tipa u crnim odijelima od kojih je pjevač uzviknuo nešto u stilu: 'Ne brinite, mi smo samo rezerve!' Ja sam to shvatila kao pokušaj duhovitosti u obavještavanju publike kako se radi o predgrupi. Na kraju se ispostavilo kako se radilo o bendu Rezerve iz Tučepa. Pjesme su im bile OK, nepoznate ali neloše. Jedino mi je pjevač išao na živce jer je svaki put kad je pokušavao uspostaviti kontakt s publikom psovao kao tinejdžer koji ne samo da je upravo otkrio psovke već i njihovo značenje. Bila sam fascinirana jednim likom u publici koji je znao sve riječi svih pjesama ali se ispostavilo da je to neki njihov frend jer se po završetku nastupa popeo na pozornicu kako bi slikao bend i vrlo vjerojatno najveći broj ljudi pred kojima su pjevali. Zahvaljujući njemu, na pitanje cure pored mene, smo i saznali kako bend nije rezerva već se zapravo zovu Rezerve.
Bajaga je odmah krenuo udarnički, s pjesmom 'S druge strane jastuka'. Točno dva sata prašio je poznate hitove i poneku pjesmu koju tijekom godina nismo baš toliko često čuli pa je trebalo malo vremena da ih se prisjetimo. Ali, bitno je da je ekipa svirala ono zbog čega sam došla na koncert: 'Kad hodaš', 'Lepa Janja ribareva kći', 'Berlin', 'Marlena', 'Plavi safir', 'Moji drugovi', 'Ti se ljubiš na tako dobar način', 'Zažmuri', 'Godine prolaze'... Ovu zadnju sad potpuno drugačije doživljavam nego kad sam ju prvi put čula s dvadeset i nešto godina... Za savršenu play-listu osobno mi je nedostajala 'Poljubi me' ali je ona očito ušla u rotaciju i zamijenjena je nekom drugom pjesmom.
Na bis su se prvo vratili Bajaga i Saša Lokner (koji je danas slavio rođendan!) kako bi, skoro a cappella, otpjevali 'Večeras samo nemoj da me ne voliš' koju je publika otpjevala s njima dvojicom u savršenom skladu, bez da je promašila jedan jedini stih, ritam, pauzu, udah ili izdah. Bilo je to jedno gotovo transcendentalno iskustvo.
Bez obzira gdje se odvijali – na Šalati, u Ciboninoj dvorani, u Areni, u Tvornici kulture – Bajagini koncerti su vrlo slični i uvijek jednako dobri. Raspored Bajage i benda na pozornici je isti, dečki s gitarama se u istim pjesmama, kod istih rifova, međusobno približe na 'dvoboj' ili podignu gitare u zrak s nogama podignutima na zvučnike, a Žika ima svojih pet minuta slave u pjesmi 'Život je nekad siv, nekad žut' kad se usred pjesme počne skidati i otkrije majicu koju ima na sebi – za Zagreb je to majica na kojoj je odštampano I © ZG što se vjerojatno prilagođava mjestu u kojemu nastupaju. Jedina promjena na ovom koncertu bili su novi članovi – Miroslava Cvetkovića na bas gitari zamijenio je Vladimir Čukić koji se, osim po godinama, razlikuju jedino po boji kose – Cvele je bio sijed, a ovaj još nije – ali su jednako ludi i razuzdani (čitaj: nepokretni) na pozornici, a navodno je i bubnjar novi ali nit' sam registrirala prethodnog nit' novog, bitno je samo da bubnjevi funkcioniraju...
Ovako napisano – skoro ista play-lista, ista izvedba, isti sastav, bez dodatnih efekata, bez iznenađenja – netko se može pitati zašto idem na svaki Bajagin koncert u Zagrebu. Ima nekoliko razloga. Jedan je da me te pjesme vraćaju u mladost, bezbiržnost tog vremena. Drugi razlog je što su njegove pjesme vesele, podižu raspoloženje, stvaraju dobru atmosferu i izazivaju osmjeh. Osim toga, Bajagini koncerti su kao omiljena iako sad već stara i pomalo ofucana dekica u koju se voliš zamotati kad ti treba malo utjehe jer ti ona osigurava laganu barijeru prema vanjskom svijetu. Ima i drugih dekica ali samo jedna pruža osjećaj maminog zagrljaja. Tako da, bez obzira na predvidljivost, svaki njegov novi koncert je injekcija radosti, mladosti, muzike uz koju mogu pjevati, ritmova na koje mogu plesati – par sati sreće i bezbrižnosti u kojima ne postoji stvarnost i realnost.
Create Your Own Website With Webador