Prošli tjedan sam posve slučajno otkrila kako se na novoj, drugoj, rezervnoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta daje jedna baletna predstava, Prekinute veze. Ime mi je zvučalo blago poznato ali nije izazivalo nikakvu asocijaciju pa sam zaključila kako bih mogla iskoristiti ovu priliku da, ako ništa drugo, vidim HNK2. Eventualna nova baletna predstava bit će bonus.
Zgrada sama po sebi nije loša ali mi se nikako ne uklapa u dio grada u kojemu se nalazi - uz prugu, okružena obiteljskim kućicama te napuštenim proizvodnim pogonima. I odmah iza stadiona u Kranjčevićevoj. Prostor ispred zgrade je organiziran kao manji trg na kojemu su se danas vršile zadnje pripreme za sutrašnje događanje koje je započinjalo jutarnjom jogom pa glumačkim buvljakom (što god to značilo...) te dernekom pred kraj dana.
Kapacitet nove scene je puno manji i sve nekako podsjeća na manje kino. Možda smo mi razmaženi s obzirom na staru zgradu kazališta koju imamo ali baš i nisam imala osjećaj kako će se za koju minutu preda mnom pojaviti plesači – jednako tako mogli su se pojaviti i neki likovi koji bi držali slovo ili je mogao započeti najnoviji blockbuster. Dirigenta ovdje uopće nisam vidjela ali kako se na kraju došao pokloniti na pozornicu, pretpostavljam da je bio prisutan odnosno da se pojavio i dirigirao prije toga.
Čim sam u popratnom materijalu pročitala kako se radi o koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb shvatila sam kako sam već gledala Prekinute veze. Zašto ih nisam zapamtila shvatila sam čim je krenula muzika – ako se škripanje, cviljenje, grebanje i slični iritantni zvukovi mogu tako nazvati. Za prvi dio 'The Most Familiar Stranger' glazbu je skladao Rafał Ryterski, a za koreografiju je zaslužan Alessandro Giaqinto. Očajnu muziku pratila je i žalosna koreografija. Kad imaš grupu ljudi koji su u stanju izvesti pokrete, istezanja, grčenja, skokove ili piruete koje normalni ljudi ne mogu ni zamisliti zašto to ne iskoristiti već ih svesti na likove koji razgibavaju ruke, mlataraju glavama, trzaju nogama i generalno izgledaju kao da je netko pustio struju kroz njih. Da postoji amaterska baletna skupina u imaginarnoj Mrduši Donjoj i oni bi mogli izvesti ovu koreografiju. Možda ne bi bili jednako uigrani, brzi ili usklađeni ali bi ju mogli savladati.
Drugi dio pod nazivom 'Flicker Out' bio je tek neznatno bolji. Prethodnim zvukovima dodani su kuckanje, kapanje, piljenje odnosno novi set iritantnih zvukova ali je barem ples počeo ličiti na nešto. Za ovaj segment muziku je napisao Ivan Končić, a koreografiju je osmislio Pett Clausen-Knight. Ono što je u ovom dijelu bilo iritantno je – nazovimo to – oblikovanje svjetla jer se na pozornici nalazilo mislim pet velikih površina od nečega što je ličilo na aluminijsku foliju na koju se naizmjence projeciralo svjetlo pa su te površine izgledale kao da gore. Problem se javljao kad se to jako, intenzivno svjetlo reflektiralo na mjesto na kojemu si sjedio jer ti je onemogućavo praćenje onoga što se dešavalo na mračnoj pozornici sve dok se 'plamen' nije prebacio na drugu površinu. Koja glupava, rješiva situacija samo da se netko sjetio onih idiota koji plaćaju da bi vidjeli sva ova 'genijalna' rješenja...
Ipak, treći dio je spasio stvar i pokazao kako moderni balet može biti istovremeno interesantan, plesan, sa zanimljivim rješenjima uz minimalističku scenografiju. Imao je najgluplji naziv - 'Black Puzzle – Still, I Rise' za koju koreografiju potpisuje Takuya Sumitomo, nacionalni prvak baleta HNK u Zagrebu dok je glazba djelo Veronike Reutz Drobnić. Muziku nisam zapamtila što je u ovom slučaju pohvala. Sudjelovalo je najviše plesača, a briljirao je Yuho Yoshioka. Koreograf i njegova asistentica (supruga Rieka Suzuki Sumitomo) također su došli pogledati dio koji su osmislili – smjestili su se u zadnji red, nekoliko stolaca od mjesta na kojem sam se nalazila. Ti ljudi stvarno nemaju život izvan baleta – ili se istežu ili uvježbavaju koreografiju ili imaju predstavu ili, ako nemaju predstavu, gledaju predstavu u kojoj ne sudjeluju. Spavaju i ponekad ponešto ubace u želudac (na što sigurno ne troše puno vremena!). Većinom žive u inozemstvu gdje ne poznaju nikoga izvan kazališta i vjerojatno grad poznaju samo u dijelu koji ih od njihova smještaja vodi do kazališta. Koji život...
Ne znam zašto ali među publikom su se našli ravnatelj baleta Massimiliano Volpini i intendantica Iva Hraste Sočo. Bilo je i nekih drugih, nepoznatih mi velikodostojnika koji su se častili pićem i koji su bili prepraćeni do njihovih mjesta. Bila je tu i očito službena fotografkinja jer joj je bilo dozvoljeno sjedenje na stepenicama i fotkanje za vrijeme trajanja predstave. Osim ako se svi oni, kao i ja, nisu došli upoznati s novom scenom, definitivno su mogli izabrati bolju predstavu od Prekinutih veza. Jedino što su Prekinute veze postigle bilo je da su prekinule moju 'vezu' - dobro mišljenje - o baletnim predstavama zagrebačkog HNK. Nadam se samo privremeno...
Create Your Own Website With Webador