Paso doble nije ples već zastrašivanje protivnika. Službeno, paso doble je inspiriran koridom odnosno trebao bi imitirati, oponašati pokrete koji se izvode u koridi i možda to ima smisla ljudima kojima je korida dio identiteta ali mene je više podsjećao na haku, maorski ceremonijalni ples. Haka se koristila za zastrašivanje protivnika, a to se postizalo lupanjem nogama o pod, mahanjem rukama, plaženjem jezika, široko otvorenim očima što je sve pridonosilo postizanju što strašnijeg izraza lica. Za razliku od hake, u koridi pokreti toreadora u sebi imaju našto plesno, a udaranje nogom o pod i pokreti ruke su mekši iako i dalje naglašeni. Tako da je moguće kako samo moja interpretacija paso doblea više podsjeća na haku umjesto na reinterpretaciju koride...
Na prvom satu smo imali zamjenu i savladali smo osnovne korake. Ovdje nisam mogla izbjeći korištenje ruku jer sam ples uopće nije plesan već se sastoji od koraka, poput neke ceremonijalne koračnice, i ruke su te koje zapravo daju plesnost tom koračanju. Kao i kod većine zamjena, uglavnom smo uvježbavale korake bez muzike što je išlo super ali se i ovdje blago raspalo čim je puštena glazba. Moraš točno pogoditi kad krenuti pa onda netko broji brže a netko sporije i na kraju kad završiš rutinu ne možeš kao kod drugih plesova samo nastaviti od početka jer ovdje treba stati i čekati ponovno točno određeni ritam koji ti omogućuje da nakon toga odradiš naučeno. Nisam bila sretna, zapravo uopće ne razumijem zašto su uključili ovaj ples kojeg nikad nigdje nećemo plesati jer se on pleše isključivo na natjecanjima. Ako su uključili kizombu za koju nikad prije nisam čula, mogli su umjesto ovog neiskoristivog dijela tečaja staviti neki od poznatijih latino plesova, recimo merengue, cumbiju ili mambo, a to su samo neki koje ja znam...
Na drugi se sat vratila naša redovna teacherica a moja frendica i ja smo imale skoro privatni sat jer smo se od cijele grupe pojavile samo nas dvije. Koliko god sam bila nesretna s prethodnim satom ispostavilo se da je ono beskrajno ponavljanje stupanja bez muzike urodilo plodom jer sam zapamtila sve korake. Naša je trenerica danas dodala nove korake ali završetak koraka s prošlog sata nije joj baš najbolje odgovarao pa je mijenjala određene pokrete ruku što je onda spetljalo moje noge pa sam uz non-stop muziku čak i u paso doble počela preskakati pojedine dijelove da bih je uhvatila pri sljedećem koraku. Ali, paso doble me nije nešto posebno zanimao pa se nisam oko toga uzbuđivala kao kod nekih prijašnjih plesova.
E, treći je sat bio stvarno privatni – održao se na Dan antifašističke borbe, neradni dan i još k tome ponedjeljak kojeg su svi očito iskoristili za produženi vikend najvjerojatnije na moru. Uključujući i našu trenericu pa sam se ponovno družila s curom od prošlog tjedna. I bilo mi je super! Nije me nerviralo ni beskrajno ponavljanje jer je imala vremena upozoriti me na sitne nepravilnosti poput okretanja šake ili položaja prstiju, pojednostavila je ono što je naša trenerica zakomplicirala na prošlom satu te dodala još neke korake koji su vijugali pa me bunilo na kojem koraku/broju se okrećem u kojem smjeru što smo do kraja sata ispeglale. Na predzadnjem satu sam konačno jednu koreografiju – jest da se radi o koračanju zvanom paso doble - savladala od početka do kraja bez potrebe pauziranja, zaustavljanja, prekrajanja, lovljenja koraka ili hvatanja ritma.
Što mi nije bilo od nikakve pomoći na zadnjem satu jer s povratkom naše trenerice vratili smo se kaosu. Ponovno sam bila jedina iz naše grupe ali su dvije-tri cure iz ranije grupe ostale praviti mi društvo barem dio vremena. Vijugavog koraka više nije bilo, brzina izvođenja koraka je porasla i paso doble se raspao. Kako to nije pretjerano interesantan ples te da ne ponavljamo istu rutinu u beskonačnost, trenerica je predložila neku svoju koreografiju na što smo potrošili većinu sata. Na početku mi je išlo dobro ali kasnije su koraci postali kompliciraniji (navodno svi su nam poznati ali blago izmjenjeni), a ritam brži pa sam se u drugom dijelu gubila. Iskreno, samo sam čekala kraj sata i kraj tečaja jer mi – iz raznih raloga – više nije predstavljao veselje i radost kao na početku.
Odlazeći jedna je cura razgovarala s našom trenericom i komentirala druge, zamjenske koje su nam dolazile te je rekla kako su nas one učile korake dok nas naša trenerica uči plesati. Ima u tome nešto istine samo je po meni problem u tome što da bi mogao plesati moraš savladati osnove odnosno znati korake. Naša trenerica nije imala živaca ni volje da nas nauči korake – pokazala bi ih pa onda nastavila s plesom neovisno o tome jesi li ti te korake koje si prvi put vidio prije minutu-dvije savladala ili ne. Kao što sam već nekoliko puta rekla, kod nje mi se sviđalo što je, barem meni, sat pretvorila u zamjenu za vježbanje ali da stvarno imam interes naučiti ples i baviti se time, od nje ne bih imala neke koristi. Bez obzira na sve, nije mi žao što sam se upustila u ovu avanturu. Zadovoljna sam postignutim, kako onim dijelom koji se odnosi na 'zamjensko vježbanje' tako i činjenicom da me je tečaj opustio, naučio pokrenuti noge i tijelo uz muziku, nešto što mi je, prije ovog iskustva, bilo prilično strano.
Create Your Own Website With Webador