Zadnja baletna premijera na zadnjoj predstavi sezone u Pretplati 3. Balet Othello rezultat je rada Valentine Turcu, bivše balerine, a danas koreografkinje, dramaturginje i redateljice. Shakespeareovo djelo interpretirano je kroz muziku Gustava Mahlera - dramski predložak prilično je pojednostavio Shakespeareove likove, bolje rečeno njihove komplicirane i isprepletene odnose. Nisam ljubiteljica Mahlerove glazbe i nekoliko je puta bila baš nepotrebno dominantna.
Početak je bio dramatičan – zastor se podigao i otkrio dvadesetak baletana obučenih u mafijaško crno (crna odijela sa svjetlucavim, reflektirajućim detaljima iste boje) s pištoljima i kratkim automatskim puškama uperenima u publiku. Nisam bila impresionirana. Nastavilo se u sličnom stilu i nakon kratkog vremena više sam imala osjećaj kako gledam baletnu interpretaciju Kuma, a ne Othella. Sve je to bilo pojačano korištenjem nekih referenci koje su više pripadale prošlim vremenima poput primanja za međunožje, iskakanja žena iz torte (sanduka u ovom slučaju) i prilično grubog tretiranja žena (uloga ne balerina) odgurivanjem ili primanjem za vrat. Nisam a priori za političku korektnost ali ovdje me je baš nekako smetalo. Razumijem da grubost moraš na neki način dočarati, ples nije uvijek dovoljan, ali možda je postojao neki drugi način... Također su plesači povremeno, krajnje neočekivano, puštali krikove pretpostavljam kako bi dočarali svoju bol ili frustraciju što me je iznenađivalo i prepadalo te skretalo pažnju s onoga što se dešavalo na pozornici. Ponekad funkcionira ali, po meni, ne i u Othellu.
Dva para u predstavi/baletu plesala su dva para u stvarnom životu – Othella i Desdemonu Guilherme Gameiro Alves i Iva Vitić Gameiro, a Jaga i Emiliju Takuya Sumitomo i Rieka Suzuki Sumitomo. Bili su korektni ali ne i nezaboravni. Jago je maltene više pucao nego plesao... Relativno je iskočio i Taiguara Goulart kao Cassio jer je trebao dočarati pijanca, a to je uvijek zahvalno. Reakcija publike nakon predstave prilično se razlikovala od mog dojma jer su plesači pozivani na naklon više nego ikada prije, čak i nakon što se zastor spustio, a čuli su se i povici odobravanja što nije redovna pojava na baletu u zagrebačkom HNK.
Predstava je trajala 77 minuta bez pauze i završila je oko devet, taman kad je na Tomislavcu započinjao današnji koncert u sklopu Zagreb Classica. A današnji koncert bio je 'Praznik mjuzikla' solista, zbora i orkestra kazališta Komedija. Dok sam se došetala do Tomislavca koncert je već započeo ali nije smetalo. Tomislavac je bio prepun, ljudi u sjedili na klupama, na travi, po stepenicama, u sklopivim kamp stolicima ili stajali; bilo je djece u kolicima, klinaca s roditeljima, tinejdžera, odraslih, starih, starijih i najstarijih; svi su disali na škrge jer je to bio jedan od najtoplijih dana i temperatura je u devet navečer još uvijek bila oko 35 stupnjeva s visokim postotkom vlage i bez vjetra ali svi su začarano gledali na pozornicu ili u velike ekrane i uživali u glazbi koja je većini ipak bila nepoznata. Došla sam dok je Đani Stipaničev izvodio ulomak iz Gubec bega kojeg pamtim iz mojih tinejdžerskih dana kad sam ovu rock operu s mamom i tatom gledala u Lisinskom u jednom od mojih prvih posjeta toj instituciji i kad je glavnu rolu pjevao Branko Blaće koji je stasom i glasom bio Gubec beg. Slijedilo je par pjesama iz Ljepotice i zvijeri te njih nekoliko iz Jadnika. Nakon toga sam odustala. Prvo, jer je bilo toplije nego u paklu, a osim toga, ja sam stara generacija koja sve te pjesme zna u originalu odnosno na engleskom i nikako se ne mogu naviknuti na hrvatske tekstove. A i moje stajanje ima ograničeno trajanje...
Create Your Own Website With Webador