Naravno kako pamtim putovanja prije pojave digitalnih fotoaparata ali danas više nisam sigurna koje se godine koje putovanje dogodilo. Od prvog putovanja uopće do prvog putovanja s digitalnim fotoaparatom dvadesetak godina kasnije pamtim tri apsolventska putovanja dok sam još, recimo to, redovno studirala, tri apsolventska putovanja nakon što sam već odavno trebala završiti faks (od kojih nijedno nije bilo apsolventsko mog fakulteta!) te još nekoliko njih, među kojima su bila i moja prva interkontinentalna putovanja. To što sa sigurnošću za većinu njih ne mogu reći koje su se godine dogodila, mislim da nije od presudne važnosti...
Barcelona je već prije skoro pola stoljeća bila popularna putna destinacija iako ne, kao danas, za srednjoškolce jer smo mi u srednjoj školi još uvijek putovali 'Putevima NOBa' (Narodno oslobodilačke borbe za one koji nisu upoznati s ovom kraticom iz prošlih vremena...). Naše putovanje nije uključivalo ni brod ni avion već smo svih cca 1600 km u jednom smjeru odradili autobusom.
Krenuli smo po noći, vozili se do Azurne obale gdje smo imali prva prava, razgledavajuća zaustavljanja i to u Monte Carlu, Nici i Cannesu. U Monte Carlu sam se muvala oko kockarnice, divila se okolnim hotelima s bezbroj zvjezdica i ispred njih parkiranim automobilima za koje nisam znala marku ali su impresionirali čak i mene koja prijevozna sredstva, u pravilu, ne primjećujem. Stvar je bila u tome što vozila parkirana ispred tih super luksuznih hotela nisu bila prijevozna sredstva već mala umjetnička djela i voziti ih na otvorenoj cesti činilo se poput bogohuljenja. Tunelom poznatim iz utrka formule 1 spustila sam se do marine gdje sam između svih ogromnih, luksuznih, blještavih jahti pronašla mali drveni brodić, maltene kaić valjda posljednjeg ribara iz Monaka koji je nosio ime Nada. Nada na španjolskom znači ništa što se činilo kao vrlo prikladno ime za jedan takav relikt prošlih vremena među plovnim predstavnicima novih jahtaških vremena. Osim toga, u MIOCu (tadašnji Matematičko-informatički obrazovni centar; današnja XV gimnazija) smo u razredu imali curu koja se zvala Nada pa sam se pitala da li je to možda bila njezina 'jahta' – po vrijednosti i veličini taman je mogla biti... Kad smo već kod prijevoznih sredstava, iako se nisam vozila u lokalnim autobusima odnosno javnim gradskim prijevozom u Monaku, fasciniralo me što su autobusi koji su vozili na kratkim relacijama te mini državice imali debelo podfutrana sjedala i izgledali udobnije nego što su to kod nas bili busevi na duge pruge, poput recimo naših za duuuuuuugačko putovanje do Barcelone. Šetnja marinom me dovela i do bazena jednako mi tako poznatog iz utrka formule i to je uglavnom bilo sve za par sati u Monaku. Taman dovoljno da kažemo kako smo bili i vidjeli kako izgleda bogatstvo. Iako, moram reći, bez obzira što je nama to bilo nešto novo, o čemu smo ugavnom gledali i slušali ali rijetko kad imali prilike vidjeti i općenito nam je bilo teško tako nešto zamisliti, bogataši onog vremena ne mogu se uspoređivati s današnjim ultra bogatašima poput Bezosa ili Muska koji su bogatiji od većine (navodno!) suverenih država. Ono bogatstvo je možda bilo na suprotnoj strani svijeta u kojemu je većina nas živjela; današnji bogataši nisu s nama ostalima više u istom svijetu, mislim da su već u drugoj galaksiji...
U Nici smo također imali par sati slobodnog vremena koje smo uglavnom proveli u blizini mjesta gdje su nas ostavili, nekog parka za koji bih rekla kako nije bio ni blizu centra grada jer se ne sjećam niti jedne upečatljive zgrade koju smo tamo vidjeli. Zapravo, nije zgrada ali...možda...građevina... Naime, Nicu pamtim po zahodu. Zahodi su od iznimne važnosti na putovanjima, pogotovo ovako dugačkim i moje je pravilo da se koriste svaki put kad se ukaže prilika, neovisno o tome misliš li da ti u tom trenutku trebaju ili ne. U svakom slučaju naš park je imao neke limene ovalne strukture za koje se ispostavilo da sadrže dva toaleta koja su se otvarala ubacivanjem određenog iznosa. Još uvijek ne volim automate čak ni za kupovinu kave, ovako nešto je u to vrijeme za mene definitivno bilo prenapredno. No, istraživanje okolice nije donijelo druga, prihvatljivija rješenja i na kraju sam se morala upustiti u ulazak u ovu srebrnu, svemirsku limenku. Nakon što ubaciš novce, vrata se samoinicijativno otvore. Kad stupiš u unutrašnjost, vrata se jednako tako samoinicijativno zatvore, a upali se svjetlo. Ispostavilo se kako i voda u školjci samoinicijativno krene nakon korištenja usluge te istovremeno krene voda nad umivaonikom. No to sam sve otkrila nakon što sam ubacila novi sitniš za ponovno korištenje jer sam prvi termin provela pokušavajući otkriti kako sve to funkcionira. Kako ću pustiti vodu; unutra nema škrabice za ubaciti novce za izlazak; što ako se vrata samoinicijativno otvore, a ja još u akciji; što ako se vrata uopće ne otvore; nema kvake, kako ću izaći... Sasvim sigurno nikad prije, a mislim ni (n)ikad kasnije nisam imala stresnije pišanje! Dakle, kao što rekoh, voda je sama krenula, ne treba posebno platiti izlazak jer su se, nakon što sam oprala ruke, vrata samoinicijativno otvorila, a ukoliko iz unutrašnjosti ne dolaze uobičajene kretnje i poticaji koji otvaraju vrata po obavljenom poslu, ona se sama otvore nakon nekog dužeg vremena, sasvim dovoljnog za sve opcije. Toliko o mom doživljaju Nice.
U Cannes smo stigli kad je već pao mrak. Dok smo se vozili do mjesta gdje ćemo izaći čuli su se pucnjevi koji su dolazili od vatrometa kojima je Cannes obilježavao naš ulazak u grad. Naravno da ne, ali kako nismo vidjeli i sreli druge celebrityje, nema dokaza da nije bilo u našu čast... Kao što rekoh, već je bio mrak tako da mislim kako se nismo niti dugo zadržavali niti smo nešto posebno vidjeli – malo smo se prošetali uz obalu, da li je to bio dio slavne Promenade de la Croisette ili ne nisam sigurna ali osobno smatram da je moja noga tom promenadom kročila...
Na jednoj granici, po sjećanju bih rekla da je to bilo između Italija i Francuske ali moguće da je bilo i između Francuske i Španjolske, granična policija je odlučila provjeriti samo tri ili pet pasoša (putovnica kao pojam tad još nije postojala) iz cijelog autobusa te ukoliko prozvani imaju sve potrebne papire, žigove, pečate, štambilje i takse, na osnovu toga će pretpostaviti da ih ima svih 50ak ljudi u busu i pustiti će nas proći po tom skraćenom ili ubrzanom postupku. Da, definitivno mislim da je to bilo na ulasku u Francusku jer smo kroz nju samo prolazili... U svakom slučaju, među izabranim imenima našlo se i moje pa su me kasnije zafrkavali kako je policija prepoznala kriminalca čim su bacili oko na popis putnika i zbog toga je odlučila baš mene provjeriti. Ah, blaženi studentski dani i funkcioniranje mozga u tim godinama...
Nakon dvije noći i jednog dana putovanja stigli smo do Barcelone. I smjestili se u hotel na La Rambli, glavnoj pješačkoj ulici u srcu grada. Istina, ulaz u hotel bio je između dva sex-shopa tako da smo dobro morali paziti kad se navečer vraćamo da pogodimo prava vrata kako ne bi završili na krivom mjestu ali, s druge strane, nismo mogli biti više centralno. Sobama su neki bili više a neki manje zadovoljni, uglavnom ovisno o pogledu, a što se toga tiče, ja se nisam mogla žaliti – soba mi je bila na zadnjem katu i okrenuta prema La Rambli, čak je imala i malu terasu odakle sam imala pogled na krovove Barcelone i poneku znamenitost. Znamenitosti su po noći bile osvjetljene ali se svjetlo glasilo točno u ponoć. Sobe su bile bazične ali imale su čistu posteljinu i toplu vodu što je osnovni preuvjet za svaku sobu kad putujem, ostalo je sve uglavnom nadogradnja koju plaćam, a ne koristim. Možda to izgleda glupo isticati ali bila sam u sobama koje su znale imati – povremenih, većih ili manjih - problema s toplom vodom ali ovdje je čista posteljina bila krucijalno pitanje s obzirom da smo skoro svako jutro pri izlasku iz hotela susretali noćne dame kako, s klijentima, u njega ulaze. O visokoj kategoriji hotela govori i to kako su susjedi s kojima sam dijelila terasu imali sobu punu alkoholnih pića koja su zauzimala veći dio poda što sam slučajno otkrila čekajući lift na našem katu a netko od njih je u tom trenutku izlazio iz sobe. Više me brinula činjenica što se vrata prema terasi nisu mogla zaključati, a ograda između naše dvije sobe se mogla prekoračiti tako da sam svaku noć vrata 'osiguravala' stolcem nadajući se kako će me eventualna buka probuditi. Na žalost, nitko ništa nije pokušao...
Kao i kod Madrida, sigurna sam kako smo obišli sve glavne ili najvažnije znamenitosti Barcelone ali posebno pamtim dvije – jednu dobru i jednu suprotno od toga. Ova druga je Poble Español odnosno Španjolsko selo na Montjuïcu. Ideja za izgradnju sela bila je želja da se na jednom mjestu predstavi cijela Španjolska, različite regije sa svojim specifičnostima, različitim tipovim gradnje kuća ili karakterističnim materijalima tako da posjetitelj može upoznati skoro cijelu državu bez obilaska pa...cijele države. To je obogaćeno različitim obrtima karakterističnim za pojedine regije ili restoranima koji poslužuju regionalna jela. Selo je izgrađeno 1929. godine za međunarodnu izložbu koja je održana u Barceloni – nije to bila svjetska izložba poput Expoa iako je imala međunarodni karakter. Prva takva izložba održana je 1888. i njezin pozitivan utjecaj na grad bio je ekonomski, tehnološki i arhitektonski (npr. obnovljen je glavni javni park, Parc de la Ciutadella). Isto se dogodilo i nakon izložbe 1929. godine – modernizirana je Plaça de Catalunya, Avinguda Diagonal produljena je prema zapadu, okončani su radovi na pojedinim zgradama koji su trajali godinama poput Estació de França, izgrađen je prvi neboder u gradu, plinske lampe zamijenje su električnim a elektrificiran je i tramvajski prijevoz. Navodno je Poble Español bio hit 1929. godine ali meni je bio vrlo konfuzan, zbrkan i očigledno umjetan.
Dobra znamenitost koju pamtim vezana je uz istu izložbu iz 1929. a radi se o njemačkom paviljonu. Paviljon sam posjetila samo zahvaljujući tome što sam putovala s arhitektima koji su za njega znali. Naime, njemački, kao uostalom i svi drugi paviljoni, trebali su biti privremenog karaktera, trajati dok traje sama izložba, a nakon toga srušeni. Uostalom, originalno je bilo predviđeno i da se Eiffelov toranj sruši, točnije rečeno, rastavi 20 godina nakon Svjetskog sajma (World Fair) održanog 1889. za koji je izgrađen. U Parizu su grešku shvatili prije nego je došlo do njegova uklanjanja ali, s druge strane, imali su dvadeset godina vremena za donošenje odluke. U Barceloni su paviljon kojeg je projektirao Mies van der Rohe ponovno izgradili 1986., na originalnom lokalitetu, a na temelju povjesnih crteža i planova. Paviljon je prazan, jednostavnih, ravnih linija s puno staklenih stijena, otvorenih prostora, okružen s dvije vodene površine i jednom ženskom skulpturom Georga Kolbea. Sve u svemu, nemaš što reći ali prostor odiše mirom, spokojom i tišinom čak i u jednom užurbanom i glasnom gradu poput Barcelone. Čovjek bi očekivao da stroge linije, nedostatak boja i ukrasa, skoro spartanski izgled budu odbojni, projeciraju strogoću i hladnoću međutim, upravo suprotno, sve je tako skladno, izbalansirano, čisti zen. Kad sam ga posjetila mislila sam da je paviljon prazan jer su rekonstruirali samo njega, ne i ono što je u njemu bilo izloženo međutim ispostavilo se kako čak ni 1929. godine u njemu skoro ništa nije bilo izloženo, sam paviljon je bio izložak.
Kako sam putovala i družila se s arhitektima, naravno da smo se bavili Gaudíjem. Sagrada Família ni približno nije izgledala kao danas – bilo je upola manje tornjeva, ništa za vidjeti u unutrašnjosti, puno manje svega, skulptura, ukrasa, znamenja, portala... S obzirom na brojne dizalice koje danas okružuju crkvu, ne znam da li još uvijek postoji ta mogućnost ali tada se liftom moglo do vrha izgrađenih tornjeva. Kad se izađe iz lifta bilo je još malo stepenica koje su vodile prema samim vršcima pa sam odlučila i to istražiti iako ne znam što sam mislila gdje bi me to moglo dovesti. Kao i kod tornja svetog Dujma u Splitu, problem nije penjanje već spuštanje – dnevno svjetlo ulazi u mračan i skučen prostor tornja kroz otvore različitih veličina koji su ponekad u visini ramena a ponekad u razini stepenice na koju trebaš stati dok gledaš u zemlju od tebe udaljenu barem stotinjak metara. Ljudima koji nemaju problema s visinama to ne predstavlja problem ali ja, na žalost, nisam jedna od tih. Iako bi moj mozak trebao znati da se čak i u slučaju propadanja moje noge kroz taj minijaturni otvor uz stepenicu, ništa neće dogoditi jer ja nikako kroz tu iglenu ušicu ne mogu ispasti iz tornja, mozak se tu povlači i strah preuzme upravljanje cijelim tijelom. U Splitu je problem bila otvorenost cijelog tornja pa nemaš čak ni taj privid sigurnosti dok si ovdje okružen zidom ali se igra ulazećeg svjetla i mraka unutar tornja poigrava s tvojom percepcijom. Nakon sretnog povratka na penjačku polazišnu točku, izašla sam i na mostić koji povezuje dva tornja ali ni u tome nisam uživala.
Od ostalih Gaudíjevih radova najviše me impresionirala Casa Batlló sa svojom fasadom koja izgleda kao da ju je netko pošpricao bojom, balkonima koji podsjećaju na maske i krovom s dimnjakom poput cvijeta te Parc Güell. Zapravo, ne znam da li me je Parc Güell impresionirao ali je ostavio utisak svojom šarolikošću, nevjerojatnim idejama i ludim rješenjima. Jedini park kojeg znam u kojem sve drugo u njemu ima glavniju ulogu od biljaka, drveća ili bilo kakvog oblika flore. Na ulazu te dočekuju dvije kamene kuće ružne smeđe boje ali niti s jednom ravnom stranicom i krovnim, balkonskim i prozorskim ukrasima od bijelog kamena, a sve dodatno ukrašeno mozaicima, tornjićima, šiljcima... Iza toga su pretežno bijele Zmajeve stepenice (Escalinata del Dragón) koje imaju lijevi i desni krak između kojih se nalazi bazen s vodom a iznad njega zmaj po kojemu stepenice nose ime, mozaično izrađen uglavnom od tirkiznih i tamno plavih pločica s ukrasima u žutoj i narančastoj boji. Na vrhu stepenica započinje Hipostilna dvorana (La Sala Hipóstila) sa stupovima u kombinaciji bijele i drap boje i stropom koji slijedi tu paletu boja ali nijedan dio mu nije ravan i gdje se na sjecištima plitkih udubljenja nalaze okrugli, šareni mozaici koji – barem bi ja tako rekla - predstavljaju zvijezde. Na krovu Hipostilne dvorane je ogroman, ravan prostor nešto poput ogromnog trga ili vidikovca, omeđen klupom izrađenom od raznobojnih, šarenih pločica koja zbog svog valovitog izgleda podsjeća na zmiju. Nakon toga se ponovno vraćamo drekastoj smeđoj boji koja je djelomično uljepšana dodavanjem stupova pod kutom od cca 45 stupnjeva što rezultira zanimljivim rješenjem koje se iz nekog neobjašnjivog razloga zove Trijem praonice (Pórtico de la Lavandera). Park se nastavlja dalje u brdo i sigurna sam da ima još čudnih oblika, nespojivih kombinacija boja, možda čak i dio s biljkama ali meni je bilo dosta. Kao što rekoh, možda nisam bila impresionirana - definitivno ne na način na koji me se dojmila Casa Batlló - više blago šokirana i djelomično fascinirana.
Još jedno mjesto koje me je totalno oborilo s nogu bio je Museu Picasso odnosno Picassov muzej. Već sam negdje spomenula kako nisam njegov ljubitelj za što vjerujem da je djelomično krenulo u srednjoj školi kad su nas natjerali u Novi Zagreb, u nekakav dom kulture ili kulturni centar u Remetincu ili tamo negdje kako bi pogledali film o Picassu i njegovom stvaralaštvu. Od cijelog filma zapamtila sam samo kako je prvo naslikao neko cvijeće u vazi pa je onda preko toga naslikao kokota, pa preko toga neki ženski lik što sama nikad ne bih zaključila jer je žena bila prikazana u pravokutnicima koji su predstavljali glavu i tijelo dok su trokuti bili ruke i noge a prsti na rukama su prije toga bili kokotova kresta... Možda je kasnije i ženu prefarbao nekom mrtvom prirodom ali i ovo mi je bilo dosta... U svakom slučaju, tad sam zaključila da Picasso slika tako kako slika jer ne zna slikati drugačije, ono na način da žena na slici izgleda više-manje poput žene u stvarnom životu, da to možeš sam prepoznati bez da ti netko mora objasniti kako par geometrijskih tijela na platnu predstavlja akt njegove ljubavnice. Naravno da je i u Museu Picasso bilo portreta čudnih proporcija i pejsaža za koje nisi mogao reći što zapravo prikazuju ali ono što je srušilo moju 'teoriju' o njegovom načinu slikanja bile su studije stopala, šake, ruke, mačke ili broda koje je radio u tinejdžerskim godinama, u olovci ili ugljenu. Bile su toliko točne i životne da sam skoro očekivala da se prsti pomaknu, mačka zamijuče, a stopalo dovrši pokret te nestane s papira. Osim tih studija s početka njegove karijere, svidio mi se ciklus koji se bavio borbama s bikovima. Bikovi, toreadori, konji, publika u areni također su bili rađeni poput grubih skica ali ovdje ništa nije bilo kao da će sljedećeg trenutka oživjeti. Fascinantno mi je bilo kako nešto što izgleda poput črčkarija koje svi šaramo po papiru dok slušamo neko dosadno predavanje kod Picassa ima vidljiv oblik šešira, lica, capotea (plašta koji se u koridi koristi za izazivanje i iscrpljivanje bika) i skoro sve elemente traje de luces - tradicionalnog, vrlo kićenog odijela toreadora.
Hotel nam je bio smješten blizu ako ne najpoznatije onda najcentralnije tržnice, La Boquerie. Iako se prvi zapisi o trgovanju na mjestu današnje tržnice pojavljuju još u 13. stoljeću, tržnica službeno postoji od prve polovice 19. stoljeća. Oko ulaza/izlaza prema La Rambli najviše je bilo voća i povrća, među kojima je bilo nekih koji su nam u to vrijeme bili nepoznati poput kivija i avokada za koje smo čuli ali ih do tada nismo imali prilike vidjeti, a kamoli probati. Pa kad se prilika ukazala, odlučili smo se baciti u avanturu i iskusiti nešto nepoznato. S kivijem nije bilo problema, oguljen je narezan i degustiran. Kisela banana zelene boje... Avokado je bio veći izazov – i on je oguljen, narezan i degustiran. Kremasto, bljutavo, bezukusno... Istražujući dalje, otkrili smo košticu u sredini pa smo zaključili da se možda ona jede jer zelena masa koja ju je okruživala definitivno nije bila jestiva. Koštica se nije dala što je signaliziralo kako nije jestiva i svi dijelovi avokada neslavno su završili u košu za smeće.
Daleko ljepše i nepcu ugodnije uspomene imam na sangriju koju smo probali u jednoj od brojnih taverni/barova u blizini La Ramble. Pri jednom takvom izlasku, dok smo čekali na semaforu da pređemo cestu, pored nas se stvorio neki tip koji nam je potiho nudio drogu iako je policajac u uniformi stajao na uglu, praktički pored naše grupe, niti dva metra udaljen. Ovo je sve slika Barcelone prije nego je za Olimpijske igre 1992. godine prošla kroz temeljitu transformaciju – Barcelona je lučki grad, naš hotel je bio relativno blizu luke i to se sve odražavalo u funkcioniranju grada. Godinama sam se pitala dok su se na portalima, blogovima ili kroz putopise dijelili hvalospjevi na račun Barcelone što ti ljudi vide u tom gradu koji nije bio grozan ali na mene nije ostavio niti 'Wow' utisak. Puno kasnije sam shvatila da Barcelona koju su oni vidjeli i Barcelona koju sam ja posjetila imaju vrlo malo dodirnih točki. Puno godina kasnije, u novom stoljeću, ponovno sam posjetila Barcelonu i otkrila dio šarma kojim je očarala i zaludila većinu ljudi koji su je posjetili.
U vrijeme našeg boravka u Barceloni nismo mogli propustiti priliku pogledati Dalíjev muzej u njegovom rodnom Figuerasu. Taj smo dan još kratko, na par sati, posjetili i Gironu te navečer Lloret de Mar. S obzirom da je Salvador Dalí prilično otkačen slikar nije bilo za očekivati kako će njegov muzej biti konvencionalan, ali ipak... Crvena boja zida kojim je okružen Dalíjev muzej (Teatro Museo Dalí) ukrašena zlatnim detaljima još kako tako, ali jaja na vrhu nagovještavala su kako nas s druge strane zida čeka nešto spektakularno ludo. Bez nekog reda ili stupnja ludosti pobrojat ću onih nekoliko koji su mi se urezali u pamćenje:
- skulptura njegove žene Gale kao od majke rođene - šokantno nije bilo to što je ona gola već što je bila izrađena u prirodnoj veličini od nekog materijala koji je jako dobro glumio stvarnu kožu i smještena u prozirnu masu tako da je sve izgledalo kao da je živa žena zaustavljena u trenutku; njezina skulptura unutar te želatinozne mase izgledala je kao da će svakog trenutka krenuti prema tebi i progovoriti – veeeery creepy...
- soba Mae West – uđeš u prostoriju u kojoj se popneš nekoliko stepenica kako bi stigao na pravu visinu da kroz okvir za slike koji visi u prostoru baciš pogled na sofu u obliku usnica, nešto u obliku nosa, dvije slike koje čine oči i zastore koji sve to uokviruju poput kose; moram priznati da taj namještaj podsjeća na lice samo kad gledaš kroz taj zadani okvir, s točno označenog mjesta, inače su to jednostavno čudni komadi čudno raspoređeni u prostoru; sofa je žarko crvena i navodno je napravljena po usnama glumice Mae West
- taksi u kojemu pada kiša – u unutarnjem dvorištu smješten je stari crni auto unutar kojega se nalaze putnici; taman kad sam se nagnula da kroz otvoreni prozor bolje vidim što je to smješteno u auto (radi se o dvije lutke poput onih u izlozima) odjednom je unutar vozila, s krova, počela curiti voda tj. padati kiša - reći da sam se iznenadila i prepala čisto je podcjenjivanje mog iznenađenja; usrala sam se...
U muzeju je, naravno, bilo i poznatijih Dalíjevih djela, onih koje sam vidjela prije. Generalno, muzej, kao i sam Dalí, nije bio baš uobičajen ili normalno strukturiran. Ipak, u cijelom tom ludilu boja, oblika i formi našla sam nešto što mi se svidjelo, a to je bio niz slika na kojima je sve na njima izgledalo kao da prikazuje plažu s kamenjem različite veličine od kojih su neki, kad se bolje zagledaš, formirali ljudske figure u različitim položajima. Bilo mi je nevjerojatno kako se kombinacijom istog osnovnog oblika, skoro identične palete boja stvaraju i prikazuju potpuno različiti elementi. Jednako ludo kao i ostatak Dalíjevog opusa, samo u ovom konkretnom slučaju, njegova luda ideja nije šokirala, zbunjivala ili skandalizirala već je u meni potaknula nešto što bi, barem ja to mislim, bilo koji oblik umjetnosti trebao. Ah da, jedini problem je što se ispostavilo kako se ne radi o Dalíjevim djelima već slikama njegovog bliskog prijatelja Antonija Pixtota (Figueras 1934-2015). Tako da, koliko me pamćenje služi, baš se i nije našla Dalíjeva slika koja mi se svidjela i ostala u trajnom sjećanju...
Nakon Figuerasa, kratko smo se zaustavili u Gironi. Ne znam što smo sve tamo vidjeli ali danas pamtim samo katedralu, točnije milijun (milijun čitaj kao 90!) stepenica koje vode do njezina ulaza. Pred kraj dana završili smo u Lloret de Maru koji je već tada bio meka svake vrste zabave. U predvečer, kad smo se mi tamo našli, stvari se nisu još u potpunosti zahuktale ali sadržaja nije nedostajalo. Pamtim da me je i ovdje netko slikao na ulici ili plaži samo, za razliku od Madrida, kad su slike bile gotove i spremne za prodaju ja sam već bila na putu za Barcelonu. A na putu za Barcelonu drugi autobus je imao tehničkih problema – nešto je zakuhalo ili se dimilo ili i jedno i drugo – što nije bilo rješivo polijevanjem ili dolijevanjem vode pa je ekipa iz drugog busa prešla u naš i tako smo nastavili put. Zapravo, moguće je da se opisana situacija dogodila ujutro čim smo krenuli iz Barcelone, a kako ne bi izgubili planirane aktivnosti odlučeno je da se dio puta guramo u jednom busu. To je bilo izvedivo jer niti naš niti njihov bus nisu bili puni, bio je to fakultativni izlet, ali ipak je dio njih morao stajati. U drugom je busu očito bilo puno zanimljivije i veselije jer su sa sobom nosili malu harmoniku koja je u trenu stvorila razdraganu, vrckavu i pjevnu atmosferu.
Da me nisu podsjetili u potpunosti bih preskočila Andoru! A tada sam se osjećala jako važnom što ćemo posjetiti jednu malu, slabo poznatu državu, koju su rijetki pohodili. Povratak u Zagreb uključivao je dakle skretanje s najkraćeg puta i posjet Andori prvenstveno zato što je ona bila bescarinska zona što je omogoćavalo kupnju jeftinije najmodernije tehničke robe. Mene to nije zanimalo pa sam par sati u glavnom gradu uglavnom provela šetajući – osim velikih, šarenih reklama koje su turiste mamile u određenu trgovinu, pamtim malu kamenu crkvicu i neku rječicu koja prolazi kroz grad. Ali ono najljepše tamo su ionako planine, točnije Pirineji koji okružuju grad i osiguravaju dramatičnu pozadinu sa svojim šiljastim vrhovima i – u vrijeme našeg posjeta – zelenim padinama.
Nakon toga nastavili smo putovanje prema Milanu gdje je bilo predviđeno spavanje nakon čega je uslijedila zadnja dionica puta do Zagreba. Uzeto je u obzir kako ćemo biti umorniji na povratku nego na početku putovanja što se pokazalo kao jako dobro rješenje. Ovaj put me nitko nije prozivao na granici čime je okončana moja 'kriminalna karijera' ali nije bilo bez uzbuđenja. Naime, jednoj curi su u Barceloni ukrali pasoš što je značilo kako bi trebala otići u Madrid gdje bi joj u ambasadi izradili novi ili izdali neku potvrdu za prelazak granice. Treba li reći da za tako nešto nije imala novaca, nije bila oduševljena ni činjenicom što bi to trebala obaviti sama, naći prijevoz, pa smještaj, pa će to trajati tko zna koliko dugo. Na kraju je lik koji je služio kao pratitelj grupe odlučio kako ćemo je probati prošvercati – nisu nas posebno strogo kontrolirali na putu za Barcelonu pa se nadao istom tretmanu i na povratku. Nadao se kako nećemo imati ludo lošu sreću da od svih nas baš nju prozovu za eventualnu štih-kontrolu. Ispostavilo se kako je imao pravo, mislim da su tek na našoj granici utvrdili kako nas je u stvarnosti jedan više nego priloženih dokumenata ali tad smo već bili tako reći pred kućnim vratima pa čak i da se situacija zakomplicirala, tu je već mogla zvati nekoga da dođe po nju, a oni su mogli zvati nekoga da intervenira i riješi situaciju na obostrano zadovoljstvo.
'Spavanje u Milanu' bilo je negdje na rubu grada, a nas nekoliko odlučilo je metrom se odvesti otprilike desetak stanica do centra i kratko prošetati, protegnuti noge nakog cijelog dana vožnje. Stanicu, dvije nakon što smo se ukrcali, u vlak je ušlo nekoliko Romkinja i svi smo, bez nekog posebnog dogovaranja, jače prigrlili svoje stvari, torbe i ruksake, te lagano utihnuli, prestali međusobno pričati jer smo pretpostavili kako dolaze s naših prostora. Ipak, bilo je nemoguće toliko dugo baš ništa ne reći, a naravno da su Romkinje bile s naših prostora i shvatile su kako smo zemljakinje. Nakon kratkog upoznavanja (odakle ste, kud idete i što radite u Milanu) jedna nam je održala kratko predavanje: 'Slušajte djevojke, u Milanu ima puno krađa... Morate biti oprezne sa svojim stvarima. Dobro pazite na torbe, novce i pasoše. Ima svakakvih ljudi, u tren oka možete ostati bez svega. Čuvajte svoje stvari.' Mi smo mislile kako su se naše Romkinje uputile u centar grada da bi one turiste lišavale njihovih osobnih predmeta i htjeli smo se distancirati od njih, a ono... Mislim, i dalje nije isključeno kako su se one bavile krađama ali je i dobar pokazatelj kako ne treba robovati predrasudama jer iz nečega potencijalno lošega može izaći nešto dobro. Bio je mrak već kad smo se uputili u grad tako da se nismo dugo zadržali u Milanu. Izašli smo iz metroa kod katedrale, prošeteli kroz Galleria Vittorio Emanuele II, provrtili se na trgu ispred Teatro alla Scala i vratili na kraj grada za zadnju noć ovog apsolventskog putovanja.
Već sam to rekla, ali još ću jednom ponoviti... Godinama nakon ovog putovanja kad je Barcelona postala još popularnija, destinacija iz koje su se svi vraćali oduševljeni i o gradu pričali u superlativima, pitala sam se što nije u redu samnom jer grad je bio OK ali ništa me nije baš tako oborilo s nogu. Onda sam shvatila da je većina Barcelonu posjetila nakon što je prošla ozbiljan face-lift (u ovom slučaju je to možda bio city-lift!) za olimpijske igre koje su se tamo održale 1992. godine. Sudeći po mom drugom iskustvu, dvadeset godina nakon olimpijskih igara, Barcelona koju sam ja posjetila i Barcelona nakon olimpijade su dva potpuno drugačija grada. Ova Barcelona bila je grad lijepih, širokih avenija, neobičnih i zanimljivih zgrada, interesantih muzeja, ali i grad koji je imao potencijala koji nije bio u potpunosti iskorišten. Nešto poput engleskih dvoraca u kojima se vidi nekadašnje bogatstvo, glamur, slojevi povijesti ali sve prekriveno patinom i prašinom. Kao i u svakom većem lučkom gradu, luka je u grad donosila bogatstvo iz različitih dijelova svijeta ali to istovremeno privlači i manje blještave stvari poput droge i prostitucije. More je bilo zagađeno pa se do njega dolazilo ali ne i uz njega zadržavalo. Nakon dubokog i temeljitog čišćenja, u gradu su otvorene plaže na kojima se može kupati, šetnice uz more su čišće, a cijeli grad sigurniji. Ubrzano je dovršavanje Sagrada Familije. Izgrađeni su novi sportski sadržaji za olimpijske igre, a uređeni, obnovljeni ili uljepšani već postojeći. Cijeli grad kao da se umio, duboko udahnuo i prodisao. I dalje ne mislim kako je to jedan od najljepših gradova na svijetu – iako je to vrlo subjektivno i mrzim bilo što kategorizirati s prefiksom 'naj' – ali Barcelona je vrlo jedinstven grad specifičnog šarma.
Create Your Own Website With Webador