Ne znam što da kažem o rumbi... Kao što se sa spore kizombe nisam odmah mogla prešaltati na brzi cha-cha možda mi sad problem predstavlja prelazak s brze sambe na sporiju rumbu. Opet smo se vratili na čudno brojanje: dva, tri, četiri, jedan. Prva tri idu normalnom brzinom, jedan se oteže i ne služi ničemu jer se na taj broj ništa ne radi. Prvi sat smo radili tri koraka – bazični, 'New York' i okret. Bazični se samo ljuljaš naprijed nazad i u stranu i vučeš noge po podu. 'New York' je poluokret gdje jednom nogom iskoračiš lijevo/desno pa se onda povučeš u početni položaj, a okret je...pa, okret, puni krug. Na drugom satu smo radili 'Hand to Hand' koji je isto neki poluokret - ništa nije tako komplicirano ali definitivno nemam osjećaj kako plešem...
Ovaj tjedan smo imali zamjene jer je naša trenerica bolesna – kako joj u ponedjeljak nisu uspjeli osigurati zamjenu počeli smo u srijedu s nadoknadom u petak. U petak sam i ja bila bolesna (želučani problemi) ali sam se pojavila nadajući se kako ću bar nešto moći odraditi. Ne znam kakve probleme su imale druge cure, ali pojavilo nas se ukupno četiri, s tim da sam ja bila polovična. Koliko god me ponekad frustrirala naša trenerica jer mislim da požuruje stvari odnosno od nas očekuje puno u kratko vremena, nakon dvije 'gostujuće' trenerice više cijenim njezin dril. Kod nas non-stop trešti muzika, stalno se pleše, griješi, hvataju koraci, pokušava ponovo, okreće na krivu stranu ali na kraju sata si umoran, znojan, ispunjen, osjećaš se kao da si plesao makar to bilo krivo odnosno ne baš u potpunosti točno. Sad se u dva puna sata nisu pustile tri cijele pjesme! Zaključak prvog tjedna: nit' mi je sjela rumba, nit' su mi sjeli treninzi...
Povratkom naše trenerice satovi su se popunili muzikom i plesom. Na prvom satu smo radili samo jedan novi korak koji isto nije korak nego prebacivanje težine s noge na nogu dok je 'Hand to Hand' s prethodnog sata pojednostavila. Time smo savladali predviđeni program za rumbu za početnu razinu pa je – da ne ponavljamo stalno jedno te isto - na prvom satu osmislila neku novu koreografiju navodno sve s koracima koje smo vježbale i znale iako nisam imala taj osjećaj, a na drugom smo, osim rumbe, pokušavale prizvati naučeno te plesati sambu i bachatu. I dalje nas je, iz nepoznatih razloga, dolazilo samo troje ili četvero pa je sve izgledalo skoro kao da imamo privatne satove.
Sve su uvijek rogoborile na kizombu, kako im je dosadna i spora ali, ako se mene pita, kizomba je za rumbu top. Ovdje je sve suprotno od onoga što smo do sada radili – opusti ramena, olabavi kukove, mekano u koljenima - a u rumbi: ispruži noge, stisni stražnjicu, sva se ukoči ali istovremeno budi i zavodljiva te njiši kukovima i lelujaj cijelim tijelom. Nema ritma tj. na ritam se ne pleše, brojanje je okvirno jer se brzina prilagođava pjesmi dakle može biti brže ili sporije i sve mi je nekako naopako, jednostavno mi nije sjela. Možda rumba jednostavno nije ples za jednu osobu...
Create Your Own Website With Webador