A joj! Prije dva mjeseca kad sam se upustila u ovu avanturu odlučila sam se za Strast kombinaciju jer su me, recimo, interesirale salsa i bachata ali sam isto tako bila sigurna kako su samba i jive preživahni plesovi za mene i kategorički sam odbila paket Plamen. Svaki put kad gledaš karneval u Riju i plesače - točnije - uglavnom plesačice sambe nitko ne obraća pažnju na korake koje izvode, pažnja se uglavnom koncentrira na trakice kojima prekriju bradavice i međunožje jer se u samba kostimu ionako više materijala utroši na ono što se stavlja na glavu nego na ono što se stavlja na tijelo. No, ako ipak baciš pogled na njihova stopala to definitivno ne izgleda kao da ima neku strukturu, ne izgleda kao da koraci slijede neka pravila. Jedino što je bitno je da si stalno u pokretu i radiš sitne korake koji omogućuju mrdanje nauljenom i našljokičanom pozadinom te ostatkom utegnutog, osunčanog tijela.
Dakle, samba... Prvi sat je prošao iznenađujuće dobro, skoro bez stresa. Ne znam da li su mi prethodna dva mjeseca olakšala početak ovog, u mojoj percepciji, kompliciranog plesa ili smo jednostavno počeli s jednostavnim koracima ali i oni su mi se činili jednostavnijima nego objektivno jednostavniji na početku salse. Činjenica je kako su svi ti plesovi, barem u osnovnim koracima, vrlo slični – naprijed-nazad, lijevo-desno i dijagonalno – ali se ipak razlikuju. Na prvom smo satu učili ta prva tri bazična koraka, sve sam polovila od prve i nitko time nije bio više iznenađen od mene. Svirala je poznata mi muzika (koju sam očekivala u prošlom ciklusu...), koja me 'tjerala' na pjevanje, korake sam savladala kao profesionalac (dobro, poluprofesionalac, da ne pretjerujemo!) i baš sam uživala. Jedino što sam jedva dočekala kraj sata jer smo korake ponavljali u beskonačnost i na kraju sam bila mrtva umorna i bez kapi vode u tijelu jer je sva prešla na vanjsku stranu kože.
Drugi sat se nastavio na tragu prvog, jednako dobro. Radili smo statični dijagonalni korak, ukomponirali samba korak koji smo prakticirali plesanjem u krug i dodali još jedan korak naprijed koji me je, u početku, malo mučio jer jedna noga ide dijalonalno naprijed pa joj se paralelno prikjučuje druga noga kojom se onda ide dijagonalno naprijed, a prva joj se priključuje. Na isti način se, samo naravno unazad, vraća u početni položaj. Još bi se tu trebalo mahati rukama ali meni su se i noge plele - ili nisu išle u pravom smjeru ili je bio krivi ritam – a i kad bih nekako uspjela sve posložiti hodajući naprijed, povratak u početni položaj bio je raspad koraka, ritma, brojanja, položaja, svega. Kad sam ispraznila glavu i koncentrirala se na jednu točku na podu bilo je bolje, a daljnjim ponavljanjem će se to posložiti na svoje mjesto. Još uvijek me fascinira što mi relativno dobro ide samba koje sam se užasavala (iako, još jednom ponavljam, ovo što mi plešemo nema nikakve veze sa sambom koju sam lokalce vidjela plesati u Brazilu!), a i trenerica ponavlja kako je kompleksnija od salse. S druge strane, na ovoj razini, u sambi nećemo raditi okrete koji su osnovni kamen spoticanja i raspada koncepta zajedničkog, ujednačnog plesa salse jer ih svatko radi na svoj – uglavnom neki prilagođen – način.
Na trećem satu smo radili samo jedan novi korak koji je bio najkompliciraniji od samba koraka jer se prvi dio radi na prstima i sporije, a onda završava u bržem tempu ali osim održavanja ravnoteže nije predstavljao veći izazov. Uglavnom smo ponavljali samba koreografiju koju smo u jednom trenutku razbili sa cha-cha ali ispostavilo se kako sam ja zaboravila sve cha-cha korake od prije nepuna dva tjedna... Na zadnjem satu je čak i trenerica zaključila kako nam super ide jer svi znamo sve korake pa kako ne bi stalno ponavljale isto, već dobro savladano, odlučila je napraviti neku novu malu koreografiju. Iako ona tvrdi kako se ta nova koreografija sastoji samo od koraka koje smo radili, neki od njih definitivno nisu izgledali poznato ali uglavnom je išlo. Kažem uglavnom jer je na početku sata popustio moj lijevi gležanj - točnije, pri jednom okretu proklizala je noga što je gležnju bilo dovoljno da počne pulsirati. Zglob me pakleno bolio cijeli sat i bila sam uvjerena da sljedeći dan neću moći stati na lijevu nogu ali sam gležanj namazala Liotonom kad sam došla doma što je očito pomoglo jer sam sutra bila kao nova...
S ovim što sam naučila, u Brazilu se ne bih dičila mojim znanjem plesanja sambe ali mi se sviđa jer sam sve polovila i mogu uživati u koracima i muzici. I dalje mislim kako samba koju smo mi radili u većini koraka izgleda kao hibrid drmeša – desnom nogom se pomićeš, a lijevom plešeš drmeš ali, s druge strane, nit' znam puno o sambi, nit' o drmešu... Iako mi nedostaje nadogradnja ruku sumnjam da bi to puno pomoglo glede osjećaja kojeg imam po pitanju pomicanja nogu... Isto tako, ako istovremeno dok plešam – hoću reći, dok se pomičem - dignem ruku iznad glave i izbacim kuk, ostat ću ukočena u pozi Johna Travolte iz Groznice subotnje večeri pa kad hitna dođe neće mi moći pomoći jer će umirati od smijeha.
Create Your Own Website With Webador