Atelijer Meštrović na zagrebačkom Gornjem gradu otvoren je sredinom mjeseca, točnije prije dva tjedna, nakon cjelovite obnove kao posljedice potresa iz 2020. godine. Do kraja ovog mjeseca ulaz je bio besplatan pa je trebalo iskoristiti tu pogodnost. Na žalost, istom idejom vodio se još popriličan broj ljudi...
U muzejski prostor ulazi se kroz atrij u kojemu je izloženo nekoliko djela odakle se, s lijeve strane, ulazi u stambeni dio, dio u kojem je obitelj živjela, dok se nasuprot ulaznih vrata kompleksa nalazi ulaz u atelijer u kojem je Meštrović stvarao. Krenula sam od stambenog dijela a prva prostorija je jedna od, ako ne najvećih, onda sigurno najviših u cijelom prostoru jer se proteže kroz dva kata a njome dominira masivni, tamni, drveni stol s osam stolica i drveno stubište koje vodi na galeriju odakle se ulazi u prostorije na gornjem katu. Kad se uđe u prostoriju, do izražaja najviše dolazi ogromno raspelo (Vječno raspeti, 1930) koje bi vjerojatno u bilo kojem drugom privatnom prostoru bilo preveliko, pretamno, zaglušujuće ali ovoj prostoriji pristaje.
Na gornjem katu, zanimljiva mi je bila spavaća soba - i to ne zbog razloga na koji ste vjerojatno pomislili - već zbog oslikanog stropa. Freske prikazuju dvije žene koje sviraju violinu i lutnju (Harmonija), dvije zagrljene žene koje sjede (U povjerenju), zagrljenog muškarca i ženu s jarcem u pozadini (Ljubavnici) i tri žene u prirodi (Idila). Nikad nisam mislila da bi oslikani strop mogao biti interesantan ali ovaj je strop izgledao nekako smirujuće, možda i zbog kombinacije boja – puno nebesko plave, boje ljudske kože dok su odjeća, planine, priroda bile u kombinaciji zelenih nijansi koje su komplementirale plavu i zgasito roze koja se dobro spajala s bojom kože.
Posebno sam se razveselila sadrenim kazetama s portretima Meštrovićevih najbližih – roditelja, braće, supruge i djece - koji su nekada krasili vrata crkve Presvetog otkupitelja u Otavicama jer sam tamo bila krajem travnja i još se živo sjećam priče čuvara o tome kako su vrata stradala za vrijeme velikosrpske okupacije tog područja kad su odnesena i najvjerojatnije rastopljena jer su odljevi na mauzoleju bili brončani. Pa kad već nisam vidjela originalna kazetirana vrata s brončanim odljevima na mjestu za koje su bili predviđeni, bila sam sretna i zadovoljna što sam ipak vidjela majstorovu viziju.
U atelijeru me se dojmio reljef Domagojevi strijelci (1955.) – toliko je plitak, plošan a opet su jasno vidljivi lukovi, ruke, tijela, glave. Rodina nikad ne bih zamislila niti prikazala na način na koji je to učinio Meštrović a zanimljive su bile i dvije iste a opet različite skulpture Majke u razmišljanju – jedna u sadri a druga u mramoru. Na atelijerskoj galeriji naišla sam na najgušću koncentraciju meni dragih omanjih skulptura poput Apostola s knjigom, Zamišljenog mladića, studije Vestalke ili studije ruke Grgura Ninskog koja je, i bez tijela Grgura Ninskog, izgledala jednako impresivno. Na katu iznad prikazivao se kratki film o obnovi kompleksa te zbrinjavanju izložaka odnosno njihovom izlaganju na nekoliko gustujućih/privremenih izložbi za vrijeme trajanja radova.
Atelijer i stambeni dio povezani su vrtom u kojemu se također nalazilo nekoliko skulptura međutim u njega se ne može jer vrata koja vode u vrt jednostavno nemaju kvaku. Pored mene se našla 'službena' gospođa, jedna od onih koje u muzejima i galerijama paze na red, da ne diraš izloške ili nešto još gore, pa sam ju upitala može li se izaći van i vidjeti izloženo na što mi je odgovorila da ne jer je – što sam i sama vidjela – strgana kvaka pa se nema kako izaći van... Atelijer je u tom trenutku bio otvoren točno dva tjedna pa ne znam da li to govori o kvaliteti obavljenih radova ili posjetiteljima... Za gospođu nije bilo sumnje tko je krivac u ovom slučaju jer mi se, na moje okretanje očima ili grimasu koju sam napravila, 'pohvalila' kako poneki posjetitelji ne shvaćaju da je opisani veliki stol za blagovanje izložak pa su sjedali za njega! W#T*F?!
Create Your Own Website With Webador