Nisam ljubitelj opere mada sam u životu gledala samo jednu (Aidu) iako nekoliko puta. Koliko god sam obožavala koncerte Tri tenora, problem mi u operama čine ženski glasovi. Razumijem da visoki C iziskuje godine vježbanja, napornog treniranja glasnica ali konačni proizvod meni je čisto vrištanje od čega mi se nakostriješe sve dlačice po tijelu. Ipak, kad su mi ponuđene karte za Nabucco, operu poznatu po prekrasnoj zborskoj pjesmi robova, odlučila sam operi pružiti još jednu šansu.
Za razliku od baleta kojeg gledam iz trećeg reda partera, sad sam bila smještena u jednu od loža s lijeve strane pozornice.To mi je omogućavalo pogled na okrestar kojeg inače uopće ne vidim, na početku baleta samo se dirigent popne na prste kako bi izronio za pljesak dobrodošlice i to je to. Sva sreća na sitnim milostima jer sam veliku većinu trajanja opere provela prateći što rade i kako se ponašaju članovi orkestra, prvenstveno udaraljkaši...
Opera je bila statična. U pojedinim trenutcima bilo je puno ljudi na pozornici ali jedva da su se pomakli korak dva lijevo ili desno. Pred kraj, ako dobro pamtim, u zadnjem, četvrtom činu, Nabucodonosor – poznatiji kao Nabucco - pola je tvremena proveo valjajući se po podu, vezan lancima (vezivanje lancima posljedica je priče/libreta jer je on u tom trenutku zarobljen, a valjanje po podu je, pretpostaljam, umjetnička vizija). Radnju sam sasvim lijepo mogla pratiti gledajući uglavnom svirače dok sam na događaje na pozornici obratila pažnju samo kad je netko dolazio ili odlazio nadajući se nekakvoj...bilo kakvoj akciji. Možda je greška u meni, navikloj na balet gdje se na pozornici stalno nešto dešava, konstantno moraš pratiti ne samo što izvode i gdje se kreću već i kakvi su im izrazi lica. U svakom slučaju, ja sam veći dio vremena provela razmišljajući zašto itko želi gledati operu u kazalištu kad bi isti, ako ne i bolji, užitak bilo njezino slušanje, i to najboljih mogućih svjetskih glasova, u mraku, miru i privatnosti vlastite sobe. Djelomično me je na ovakav zaklučak usmjerila i gospođa u loži pored mene koja je veći dio predstave kašljala neovisno o tome da li je muzika u krešendu ili vlada potpuna tišina – kad ne možeš izdržati tri minute bez gušenja u kašlju onda ostani doma i ne upropaštavaj užitak cijelom teatru. Više pamtim njezin kašalj nego bilo koju ariju iz opere!
Što se opere tiče, samo je Abigaille (Kristina Kolar) imala glas koji je bio jači od okrestra. I još jedna žena koja je bila dio zbora ali je u jedan ili dva navrata bila glasnija od svih pjevača, svirača i kašljača. Ostali nisu bili posebno izražajni i pamtljivi čak ni kad su stajali okrenuti prema publici, o valjanju po podu da ni ne govorim. Zbor nije bio loš ali nekako sam ostala razočarana jer je 'Va, pensiero' (robovska pjesma) zvučala nekako prigušeno, tiho, ne onako impresivno i snažno kako sam očekivala. Orkestar je, s druge strane i na temelju mog potpuno i apsolutno nikakvog muzičkog znanja, bio izvanredan. Samo zbog jednog udaraljkaša koji je cijelu operu desnom rukom lupao u bubanj obješen s njegove lijeve strane vrijedio je ovaj posjet. Više sam se bavila njegovim, činilo se, vrlo ležernim udaranjem jednom rukom, u jedan bubalj, na isto mjesto nego svim čudima koja su se dešavala na pozornici, a po pratećem materijalu bilo je tu svega, od ljubomore, izgnanstva, otete djece do međuvjerskih odnosa. I uz sve te zaplete dostojne sapunica, najzanimljiviji mi je bio okrestar...
Create Your Own Website With Webador