18. srpanj 2026. SVADBA & POSVEĆENJE PROLJEĆA - DUBROVNIK

Srećom pa smo polazak organizirali dan ranije jer nam je Croatia Airlines desetak dana nakon što smo karte ne samo rezervirali već i platili poslala obavijest kako je došlo do promjene i naš let više ne postoji ali možemo ići kasnijim istoga dana ako na to pristanemo. Kao što rekoh, bilo je dovoljno vremena pa smo pristali... Još jedan biser našeg avio-prijevoznika – iako sam odmah rezervirala i točno određena, slovom i brojkom definirana sjedala u oba leta što su – u odnosu na cijenu karte, prilično masno naplatili – na putu prema Dubrovniku mjesto koje sam rezervirala je bilo blokirano i dodijeljeno mi je drugo mjesto. Najbolje je bilo što je na to mjesto sjeo potpuno nebitni no-name lik koji, da stvar bude još gora, nije putovao sam nego je njegova družica sjedila u zadnjem dijelu aviona, par desetaka redova iza njega...

Avion je bio propelerac i trebalo nam je oko sat vremena da stignemo do Dubrovnika. Bez problema smo pronašli naš smještaj u starom gradu i nakon toga krenuli u potragu za hranom jer je već bilo prošlo podne, a ja nisam skoro ništa jela od jučer. Piletina sa žara, pomfrit i salata u restorani blizu našeg smještaja ubrzo su riješili taj problem. Nije bilo nekog razrađenog plana za danas pa smo ga proveli u muvanju – obišli smo Orlandov stup i malu Onofrijevu česmu koje su u vrijeme prošlog posjeta Dubrovniku, u proljeće prošle godine, bili pod drvenom zaštitom; pratili izvlačenje parova vaterpolske Divlje lige kod spomenika Marinu Držiću kojemu su, za tu prigodu, nataknuli valerpolsku kapicu na glavu; prošli kroz Vrata od Ploča i uživali u pogledu na grad; na početku Lazareta pronašli model starog grada + tvrđave Lovrijenac; uz neki restoran i zgradu Lazareta spustili se do mora i nabasali na nekolicinu kupača; naletjeli na lijepo obučenu grupu ljudi ispred crkve svetog Vlaha koji nisu bili gosti na vjenčanju već zboraši iz Australije koji su minutu kasnije u crkvi započeli svoj besplatni koncert... Rješavala su se i egzistencijalna pitanja poput lokacije najbliže pekare i trgovine koje su bile smještene oko tržnice na Gundulićevoj poljani, sve u neposrednoj blizini našeg smještaja što nas je posebno obradovalo. Kako se u cijelom gradu reklamiraju različita događanja vezano za Dubrovačke ljetne igre među kojima se najviše ističu plakati za folklorni ansabl Linđo, a našli smo i letak koji reklamira njihove nastupe svakog utorka i petka, pokušali smo rezervirati mjesto za večerašnju predstavu međutim rečeno nam je kako to ne vrijedi za vrijeme trajanja Igara kad nastupaju samo u dane određene programom. Igre traju skoro cijelo ljeto i tad nastupaju ukupno možda dva ili tri puta, dok izvan sezone nastupaju dva puta tjedno?!? Ne razumijem logiku ali bilo bi lijepo da je to naznačeno barem sitnim slovima na svim tim promotivnim materijalima iako, po njihovoj reakciji, mi smo bili čudaci kojima je takva ideja uopće pala na pamet...

Za subotu je već postojao plan – Knežev dvor i palača Sponza. Ja sam Knežev dvor detaljno razgledala prošle godine ali nisam imala ništa protiv ponavljanja gradiva dok Sponzu tad nije bilo moguće posjetiti. U Kneževom su dvoru boravili knezovi za vrijeme svog (u pravilu) jednomjesečnog mandata, a tu su bile smještene i druge institucije neophodne za funkcioniranje republike poput sudnice, zatvora, oružarnice, dvorane Velikog i Malog vijeća (zaduženih za upravnu i izvršnu vlast). Danas je cijeli prostor Kneževog dvora povijesni muzej, prostorije na katu su namještene kao u vrijeme pred kraj Dubrovačke Republike, dok jedna u prizemlju dočarava sudnicu i to prostorija koja se, prema dokumentaciji, u 18. stoljeću stvarno koristila kao sudnica. Dvor je relativno velika palača ali koliko ljudi se tu vrzmalo na dnevnoj bazi u vrijeme Republike, sumnjam da je bio posebno ugodno mjesto boravka. Osobno, najljepši dio Dvora su mi otvoreni prostori, atrij i trijem na katu s pogledom na atrij. U odnosu na prošlu godinu oba su bila nagrđena reflektorima za potrebe različitih događanja, prvenstveno koncerata, koji se tu održavaju za vrijeme trajanja Igara, a očito se postave na početku i skinu na kraju umjesto da se stavljaju i skidaju za svaki pojedini koncert. Tu sam se lijepo napričala s jednim bračnim parom iz Libanona koji su nahvalili našu obalu, ljude, gastronomiju, a popljuvali Crnogorce koji su ih pokušavali opljačkati gdje god su stigli. Pogledala sam i izložbu posvećenu Getaldiću na kojoj je vrhunac bilo parabolično ogledalo, točnije kako i gdje stati da bi pronašao svoj odraz u tom čudnom – ili ako ne čudnom, onda barem neuobičajenom – ogledalu. Priznajem da sam tajnu otkrila špijunirajući nekog stranca... U atriju se nalazi bista Michaelija Prazatta pa sam pitala o komu je riječ i zašto je on toliko bitan da mu se spomenik nalazi u samom Kneževom dvoru. Ispostavilo se da je Michaeli Prazatto iz 16. stoljeća u naše vrijeme znan kao Miho Pracat. Ni to mi ime nije ništa značilo ali mi je objašnjeno kako se radi o bogatom pučaninu (danas bi to zvali gospodarstvenikom...) koji je za života pomagao siromašnima i potrebitima, a kad je umro cjelokupno nemalo bogatstvo ostavio je u humanitarne svrhe. Dubrovčani su mu ovaj spomenik podigli 1633. godine (dovršen je pet godina kasnije) iako to tada nije bilo uobičajeno jer su se spomenici uglavnom podizali svecima. Do danas je ostao jedini pučanin kojemu je u Dubrovačkoj Republici podignut spomenik. Svaka čast!

Par dana prije puta u Dubrovnik pročitala sam kako će Saša Šekoranja imati izložbu u palači Sponza što mi se činilo interesantnim, nešto poput dodane vrijednosti na samu palaču. U tom članku je govorio kako su njegove asocijacije na Dubrovnik pjesme Tereze Kesovije i čiope. Iako prije nikad nisam čula za čiope, moglo se zaključiti kako se radi o pticama. Mislila sam da Dubrovnik, kao i bilo koji drugi grad na moru, ima samo galebove i golubove ali nakon njegovog intervjua i mog dolaska u Dubrovnik, ništa drugo nisam čula osim glasanja čiopa! Druga stvar koja me zaintrigirala u tom članku bilo je spominjane cvjetne instalacije od dvije tisuće cinija koje, na žalost, nije bilo u atriju Sponze gdje su se nalazile njegove slike. Ispostavilo se kako su se cinije, kao prave dive, pojavile samo na otvorenju. Kako je otvorenje izložbe bilo samo nekoliko dana prije našeg posjeta, a cinija tamo više nije bilo samo se nadam kako tako veliki broj cvjetova nakon svečanosti otvorenja nije završio u smeću već je npr. podijeljen posjetiteljima... U Sponzi, palači iz 16. stoljeća, danas je smješten dubrovački ogranak Državnog arhiva i posjetiteljima je otvoren samo prostor atrija te Spomen soba posvećena poginulim dubrovačkim braniteljima. Nju sam prvu posjetila pa iako nisam ništa očekivala na mene je ostavila vrlo pozitivan dojam. Počast braniteljima – novođenjem njihovih imena i kratkog opisa ratnog puta - i samom gradu – kartom s označenim mjestima napada i nastalim oštećenjima - napravljena je s ukusom i mjerom. Na zidovima se, osim početka Gundulićeve Himne slobodi, nalaze još dva, meni se čini, vrlo komplimentarna teksa – jedan je moto Dubrovačke Republike uklesan na tvrđavi Lovrijenac 'Non bene pro toto libertas venditur auro' odnosno 'Sloboda se ne prodaje ni za svo blago svijeta', a druga je 'Našu djecu treba učiti da pamte, a ne i da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golemi teret'. Kad skoro svakodnevno čitam o teškim premlaćivanjima maloljetnika, dječaka i djevojčica, migranata, stranih turista nekako mi se čini da bi se ova izjava mogla primijeniti i na puno današnjih situacija, ne samo na Domovinski rat... Platna Saše Šekoranje bila su oslikana s obje strane, a više su mi se svidjeli monokromni prikazi na poleđinama.

Nakon ručka – tune i blitve – malo smo se odmorili prije večernje predstave. Balet se održavao na Taraci tvrđave Revelin, a vrijeme do početka kratili smo pogledom na Dubrovnik pri zalasku sunca. Do Tarace ima barem stotinjak stepenica ako ne i više tako da sam bila šokirana brojem starijih posjetitelja od kojih su neki hodali uz pomoć štapa ili štaka. Iako nisam vidjela jer na to nisam obraćala pažnju, nadam se da negdje postoji lift barem za opskrbu Culture Cluba Revelin - kluba, koncertnog prostora, restorana – koji se nalazi u sklopu tvrđave.

Slovensko narodno gledališće predstavilo se s dva baleta – Svadba i Posvećenje proljeća, oba na glazbu Igora Stravinskog. Svadba je bila kratka i korektna ali ne i spektakularna. U svim materijalima se navodi kako je Posvećenje proljeća kultno djelo 20. stoljeća, a Clug je svojoj verziji dodao jedan neočekivani element – vodu. Naime u jednom trenutku, zapravo tijekom predstave više puta, na plesače se spustilo nekoliko prilično jakih mlazova vode. To je znatno zakompliciralo komponentu plesa što u baletu, rekla bih, predstavlja problem. Balerine su se zato češće vukle po mokrom podu nego što su na njemu plesale. Sve je izgledalo kao verzija Bala na vodi samo što su Esther Williams bar dali poštenu vodenu površinu. Već sam prije, u komentarima drugih baleta koje je Clug režirao, spomenula kako volim njegove balete jer je originalan, inovativan i drugačiji – u Posvećenju proljeća zadržao je te svoje prepoznatljive karakteristike samo one na mene nisu ostavile isti utisak kao u njegovim prethodnim baletima.

Poslije predstave iskoristili smo činjenicu da se nalazino na vrhu tvrđave Revelin kako bi uživali u pogledu na osvjetljenu gradsku luku s povišenog položaja u odnosu na onaj prije predstave. Kratkom šetnjom stigli smo do apartmana gdje smo još imali vremena pogledati kraj utakmice za treće mjesto na svjetskm prvenstvu u nogometu, iako je Engleska, još dok smo bili na baletu, sve već riješila s tri gola u mreži Francuza.

Nedjelju smo započeli kratkim posjetom pravoslavnoj crkvi Sv. Blagovestenja koju smo jučer razgledali iznutra, a danas samo uslikali izvana i majušnoj crkvi sv. Josipa. Nakon doručka smo se zaputili na Dalíjevu izložbu koju smo jučer otkrili. Kako su nam rekli, radi se o privatnoj, putujućoj izložbi podijeljenoj u nekoliko cjelina poput biblijskog ciklusa, onog posvećenog konjima ili ljubavnoj priči Tristana i Izolde. Ne radi se o njegovim najpoznatijim djelima - iako ja nisam oduševljena ni njegovim najpoznatijim djelima - ali za ubiti nešto vremena u klimatiziranom prostoru bilo je sasvim u redu.

Jučer smo, izašavši iz Kneževog dvora, naletjeli na nekoliko štandova na kojima se nude izleti brodom. Zapričali smo se s jednim momkom koji već nekoliko godina dolazi odraditi sezonu iz Sjeverne Makedonije ali kako je on nudio samo cjelodnevnu verziju izleta na što ja – znajući moj 'dobar' odnos s brodovima i njihovim ljuljanjem - nisam bila spremna, uputio nas je na kolegicu za drugim štandom koja je imala poludnevne izete. Dogovorili smo se za popodnevni koji je kretao u 14,30 i trajao cca četiri sata. Obilazila su se dva Elafitska otoka, Koločep gdje smo trebali posjetiti Plavu (Modru) i Zelenu špilju te Lopud gdje smo trebali dobili slobodno za kupanje na plaži Šunj. Danas smo se u dogovoreno vrijeme javili Anđeli kod koje smo dogovorili izlet i koja nas je, s još dvije žene, odvela do Porata te nas ostavila da čekamo brod kojim upravlja Mato i koji samo što nije stigao. Dvije žene s kojima smo čekale brod bile su Engleskinje iako se kasnije ispostavilo kako je jedna od njih Španjolka, iz Valencije. Brod je ubrzo stigao ali dok smo stigle do njega sva mjesta na pramcu već su bila zauzeta pa nam je ostala paluba za sunčanje koja, u skladu sa svojim imenom i funkcijom, nije pružala nimalo hlada. Oko povijesne jezgre prošli smo relativno sporo, a onda smo dodali gas i za 15-20 minuta stigli do Koločepa. Čak i da je naš kapetan prvi put vozio ovu turu ne bi promašio Plavu špilju jer se velik broj raznih plovila već nalazio na, očito vrlo popularnoj, lokaciji. Moram priznati kako je to bilo prilično razočaravajuće – nisam očekivala da ćemo biti jedini ali sam možda mislila kako je, uzimajući u obzir popodnevni polazak, većina drugih tura već obišla i napustila ovu lokaciju. Upravo mi je pala na pamet zastrašujuća misao kako je to možda točno odnosno da je u prijepodnevnim satima oko Plave špilje još veća gužva što bi bilo maltene apokaliptično! Plava špilja ima otvor od možda tridesetak centimetara i da nam nisu prstom pokazali taj jedva vidljivi ulaz, sama ga nikad ne bi otkrila. Zbog velikog broja posjetitelja i malog otvora sve mi je to bilo prilično klaustrofobično pa sam u početku mislila kako uopće neću pokušati ući u špilju ali s vremenom se situacija blago popravila pa sam ipak uplivala kako bih vidjela nestvarnu, neprirodno plavu boju koja se pojavljuje kad iz unutrašnjosti špilje gledaš prema ulazu/izlazu, vjerojatno kao posljedica igre vanjskog jarkog sunca, čistog mora i tame u unutrašnjosti. Kratko, intenzivno i posebno iskustvo. Zelena špilja zapravo pokriva tri špilje – u jednoj trebaš roniti, u drugoj hodati, a u treću možeš uplivati. Ta je ujedno najpristupačnija, a za razliku od prethodne, ovdje igra svjetla i sjene, kako nam je to objasnio Mato, stvara kombinaciju zelene i ljubičaste boje. Trokutaski ulaz bio je neusporedivo veći od onog u Plavu špilju, unutrašnjost je bila prostranija i možda se zato te boje nisu tako intenzivno vidjele ali recimo da sam detektirala zelenu samo manje intenzivnu, manje dojmljivu dok je Matina ljubičasta meni jednostavno izgledala neodređene tamne boje. Ne mogu ni potvrditi ni osporiti da se radi o ljubičastoj iako to definitivno bolje zvuči nego tamno smeđa... Ovdje smo proveli oko pola sata jer je ostavljeno dovoljno vremena ukoliko ima onih koji su željeli obići sve tri špilje ali većina nas je nakon istraživanja najveće ostatak vremena provela ili plivajući ili sunčajući se na brodu. Prethodno smo u razgovoru s Matom otkrili kako uopće nećemo posjetiti Lopud već će treća stanica biti neka plaža ovdje na Koločepu. Međutim, kod Zelene špilje, Mato nas je obavijestio kako će nas, samo zbog toga jer smo mi to tražili, ipak odvesti do Lopuda odnosno na plažu Šunj. Pokušali smo reći kako nema potrebe, kako će sigurno biti dobra i plaža po njihovom izboru, ali je odbacio naše prigovore rekavši kako već neko vrijeme nisu bili na Šunju tako da bi to baš mogli danas, pogotovo kad smo pokazali želju da je posjetimo. Od Koločepa do Šunja brodu je trebalo desetak ili malo više minuta, a doveli su nas do same granice plaže. Plaža je plitka, točnije silaskom s broda mogao si dodirnuti dno i hodati do obale. Istina, na nekim je mjestima bilo nešto malo dublje, na nekima još pliće ali generalno govoreći bila je to jedna plitka pješćana plaža šćućurena u uvali do koje se može doći skoro isključivo morskim putem (druga opcija je pješačenje od cca 30ak minuta iz mjesta Lopud, na drugoj strani otoka ili vožnja golf električnim vozilima). Kaže Wikipedija da je to jedna od najljepših plaža na Jadranu ali, ako je to istina, mislim da imamo problem. Plaža je OK, ali jedna od najljepših?!?! To što je pješćana u mojim je očima plus ali je plitka što je minus, nakrcana je ugostiteljskim objektima iznad plaže, ležaljkama koje su zauzele kompletnu plažu i cijelim nizom plovila različitih veličina koji su zauzimali prostor odmah iza ograđenog dijela čime su, u stvari, onemogućavali pogled iz uvale na otvoreno more, potencijalno najbolji dio doživljaja. Nadam se kako imamo ljepših... Na povratku je Mato razveselio Argentince koji su, osim nas i Engleskinja, činili ostatak naše grupe, poskakivanjem po brazdama koje su ostavljali drugi brodovi, naginjanjem broda, naglim skretanjima i nešto bržom vožnjom što je kod njih izazvalo opće oduševljenje dok je na mene imalo putpuno suprotni učinak. Srećom, to je bilo povremeno i nije predugo trajalo tako da sam relativno čiste glave i ne pretjerano uznemirenog želuca stigla do luke i kraja našeg izleta. Sve u svemu, iznenađujuće ugodno provedeno poslijepodne.

Kombinacija mora, sunca i plivanja te preskakanja ručka značila je da smo bili više nego spremni za klopu. Odlučili smo se za meksičku hranu, tacose i taquitose, što se pokazalo kao super izbor, lagano, a zasitno i ukusno. Na povratku prema apartmanu ugledali smo malu crkvicu pa smo zastali da vidimo možemo li ući. Bila je zatvorena, a dok smo tražili piše li negdje o kojoj se crkvi radi započeli smo priču s likom koji je stajao na vratima kuće koja se naslanjala na crkvu. Ispostavilo se kako se radi o crkvi Svih svetih, poznatijoj kao Domino, jednoj od najstarijih u Dubrovniku izgrađenoj u 12./13. stoljeću iako je današnji izgled dobila nakon razornog potresa 1667. godine. Kuća pored bila je Dom Marina Držića, najmanji muzej u Dubrovniku. Kad već ne možemo u crkvu, idemo se baviti likom i djelom Marina Držića... Naš novostečeni prijatelj upozorio nas je kako nećemo imati puno vremena jer se muzej zatvara u 20,30 ali smo odlučili krenuti u istraživanje pa makar i kratkotrajno. Pitao nas je jesmo li iz županije na što sam pomislila kako je tip očito neki šaljivdžija pa sam jednako neozbiljno odgovorila kako je po našem govoru očito da jesmo. Lik je onda zaključio kako je za nas ulaz besplatan! Tad sam shvatila kako uopće nije bio sarkastičan, a tek kad sam na internetu utvrdila kako ulaznica iznosi 8 eura shvaćam kako je zapravo bio vrlo velikodušan. Maleni i šareni muzej sadrži puno informacija o Držiću te njegovim djelima i njihovim izvedbama do kojih se dolazi otvaranjem skrivenih prozora ili izvlačenjem zakamufliranih panoa pa bih rekla kako su mu školarci primarni posjetitelji i ciljana publika. Interesantno je što se Držić nije rodio u ovoj kući – ova zgrada, koja se, kako sam već rekla, nalazi uz crkvu Domino zapravo je kuća rektora – ne onog sveučilišnog već crkvenog gdje označava svećenika koji se brine o crkvi. Do danas nisam ni znala da je Držić bio svećenik! Njegova je obitelj imala nasljedno pravo patronata nad crkvom Domino (i upravljanja opatijom svetog Petra na Koločepu) pa je Držić tako došao do rektorske pozicije. To je značajno zbog toga što je kao upravitelj (rektor) imao pravo ubirati prihode od crkvenih posjeda, a to mu je, de facto, omogućilo da se posveti pisanju. Iako su školski dani davno iza mene, naučila sam dosta toga novoga o Marinu Držiću....

Na kraju smo se taman na vrijeme vratili u apartman da odgledamo finalnu utakmicu svjetskog prvenstva u nogomutu. Nakon pobjede Španjolske nad Argentinom, spavala sam kao beba.

Učas je stigao ponedjeljak, dan povratka. Let smo imali navečer tako da je bilo dovoljno vremena za razne aktivnosti. Prva je bila kupanje. Iako su nam iz apartmana dozvolili nešto kasniji izlazak to je svejedno bilo u pola jedanaest pa da bi se stigli i okupati i spakirati i doručkovati probudili smo se u 6 ujutro i za pola sata već bili na Banjama. U gradu nikoga, na plaži prvi! More je bilo božanstveno osvježavajuće, a i okruženje je bilo teško nadmašiti – s jedne strane očaravajući pogled na stari grad kojeg polako preuzima sunce, ispred zelenilo Lokruma, a s druge strane usidrene jahte i barke. Tišina i svježina. Savršenih sat vremena sa savršenom okolicom.

Nakon što smo se oprostili od apartmana i pohranili stvari, započeli smo lunjanje gradom. U jednoj suvenirnici gdje sam kupila magnet žena nam je predložila izložbu u tvrđavi Bokar pa smo odlučili slijediti njezinu preporuku. Na ulazu smo zatekli čovjeka koji je skoro svakome tko je pokušao ući govorio: 'To the right and then left' – naime, većina je htjela na zidine, a ne na izložbu. I on nas je pitao jesmo li iz županije te je, kao i kolega jučer navečer, prihvatio očitu laž kako smo Dubrovnikinje iz Zagreba i pustio nas na izložbu besplatno. Nevelika izložba Krug umjetnika Hrvoja Dumančića prikazivala je različite verzije i dijelove konja i bila je dobra preporuka. Iako mi se izložba svidjela ono što me je još više oduševilo bila je činjenica da smo zahvaljujući njoj dobili mogućnost obilaska tvrđave Bokar. S vrha se pružao krasan pogled na grad i još bolji na tvrđavu Lovrijenac. Mogli smo posjetiti i arheološko nalazište stiješnjeno između zidina i štrika s vešom jer su kuće, dvorišta i vrtovi grada došli skoro do samih zidina. Možda bi arheolozi nešto vidjeli na ovom lokalitetu, ali ništa mi nije značilo to što je kamenje na tom dijelu bilo malo starije od onoga na onom dijelu jer sunce je pržilo k'o ludo, zaklona nigdje, bilo mi je vruće, bila sam žedna, ni tekućina više nije pomagala, znojila sam se ko prase na ražnju i samo sam razmišljala o hladovini.

A ni u hladovini nije bilo puno bolje... Izašavši iz tvrđave nakratko samo stali i porazgovarali s gospođom koja u blizini, obučena u nošnju, prodaje suvenire pa produžili do vidikovca da pogledamo Bokar i Lovrijenac iz druge perspektive, a onda se uputili prema Pomorskom muzeju. Pomorski je muzej smješten u tvrđavi Svetog Ivana ali pronaći ulaz sliči potrazi za blagom – prvo moraš pronaći otvor u zidinama koji te vodi do stepenica; nakon što se popneš tražiš putokaz pa onda malo hodaš i dođeš do nekog vrta, povrtnjaka; onda nove skaline i kad si negdje na visini trećeg kata, eeee... tamo je ulaz u Pomorski muzej. Tko je vidio da se Pomorski muzej nalazi na vr' tvrđave (ili bilo kojeg drugog objekta, kad smo već kod toga!) s tri strane okružene morem... Ako sam se mislila ohladiti u muzeju, spektakularno sam promašila jer muzej nije klimatiziran! Na stranu što je meni bilo vruće, ali tamo se nalaze stare karte, slike, dnevnici, rukopisi što se sve u drugim muzejima čuva u kontroliranim uvjetima, pod točno određenom temperaturom, a ovdje – otvorili sve prozore da se osjeti malo arije.. Muzejska verzija klime – prozori – zaokupili su većinu moje pažnje dok se interes za eksponate prilično smanjio pa sam samo šetala, tu i tamo zastajkujući ukoliko bi mi nešto privuklo pažnju. Ali prozori! Sa svakog se pružao malo drugačiji ali jedinstveni pogled - na luku i brodove koji su uplovljavali ili isplovljavali iz nje; plažu Banje koja, načičkana suncobranima i ležaljkama da se plaža jedva vidjela, više uopće nije izgledala kao plaža na kojoj smo se jutros kupali; Porporelu i utakmicu Divlje lige koja se upravo igrala... Ostalo – amfore, topovi, modeli jedrenjaka, brodske svjetiljke, kompasi i puno slika brodova u oluji, brodova na mirnom moru, brodova s tri jedra, brodova s dva jedra, kapetana brodova... – ni približno nije bilo jednako interesantno. Na sve to nadovezali su se primjeci svake moguće brodske dokumentacije koja se ikada tijekom stoljeća vodila - aaaaaaa...

Kad smo izašli, taman su se neki klinci popeli na treći kat gdje se nalazi ulaz u muzej ali su se uputili u suprotnom smjeru po uskom prolazu uz zidić. Kako se od tamo pružao lijep pogled na luku pitali smo likove koji su tamo stajali u nekoj polu-službenoj funkciji možemo li i mi malo zakoračiti na taj prolaz kako bi okinuli fotku ili dvije. Veli jedan od njih: 'Ma šta samo malo, možete ovdje proći sve do ulaza na zidine kod Dominikanskog samostana. Tamo se samo spustite stepenicama prije nego se treba registrirati s kartom.' Za nekoga tko opće nije posjetio zidine, obišla sam njihov priličan komad posebno pridoda li se tome i dio na tvrđavi Bokar, gdje istina nisam hodala po samim zidinama već pored njih. Bila je to lijepa šetnja s već viđenim pogledom na luku ali ovaj put s više točke i s novim, drugačijim pogledom na dubrovačke krovove, vrhove crkava i gradski zvonik.

U blizini mjesta gdje smo jučer večerali izabrali smo drugi restoran za oproštaj s Dubrovnikom. Htjela sam nešto lagano pa sam se odlučila za carbonaru koja je bila korektna. Zadnje pakiranje i prepakiravanje u našem smještaju te smo u dogovoreno vrijeme bile na mjestu gdje nas je taksi trebao pokupiti za vožnju do aerodroma. A na aerodromu smo saznali kako naš avion još nije ni krenuo iz Zagreba tako da će polazak sigurno kasniti što definitivno nije bila dobra vijest ali raspoloženje mi je kratkotrajno popravila Alka Vuica koja se prijavljivala za isti let. Imala je kofer veći, a po svemu sudeći i teži, od nje same kojeg nije mogla podići s kolica da ga stavi na pokretnu traku već ga je nekako povukla, on je tresnuo na pod pa je pokušala isti manevar i za dizanje kofera što s trakom u pokretu nije bilo tako jednostavno pa je kofer ponovno tresnuo na pod, a onda su se našla dva gentlemana koji su joj pohitali u pomoć. Kratkotrajni zabavni intermezzo prije nekih sat vremena čekanja do ukrcaja na avion. Iz Dubrovnika se vraćalo više ljudi nego što je s nama u njega došlo pa je umjesto propelerca stigao Airbus. Let je bio jednako miran, a u Zagreb smo stigli istoga dana kad smo prema njemu i krenuli, što smatram uspjehom.