Prvo apsolventsko putovanje mi se očito svidjelo pa sam odlučila krenuti na još jedno, ovaj put u Grčku. Apsolutno sam sigurna da je to bilo 1987. godine jer sam u Grčkoj kupila Springsteenov album Tunnel of Love koji je izašao dok smo mi bili na tom putovanju i ja sam ga – ma što ja, cijela grupa - tijekom povratka pazila kao oko u glavi, čuvajući ga između sjedala i prozora, svako malo provjeravajući da omot nije slučajno oštećen ili, ne daj Bože, ploča napukla. Putovanje nas je vodilo u Atenu s tim da smo zadnjih par dana proveli u selu od kojih tisuću, dvije stanovnika koje se zove Leptokaria (Λεπτοκαρυά) za koje nitko nikada nije čuo ni prije ni poslije ovog putovanja. To je navodno poznato turističko mjesto gdje smo se glava punih činjenica i mitova te tijela umornih od razgledavanja trebali malo opustiti, kupati u Egejskom moru i tulumariti prije povratka doma.
Iako nam je Atena (Αθήνα) neznatno bliža nego nam je to bila Barcelona (od Zagreba do Atene je cca 1500 kilometara, do Barcelona je nekih 100 km više) ovaj put nismo tu udaljenost prošli isključivo autobusom – do Skopja smo putovali vlakom, a tamo smo se ukrcali u autobus, pokupili vodiča i onda tih 700tinjak kilometara nastavili cestom. Pamtim dvije crtice s tog putovanja, jednu vezanu za vlak, a drugu za bus. Neka cura s kojom sam dijelila kupe u vlaku je rekla kako zube treba prati najmanje sedam minuta, a da si baš ne štopa vrijeme to si je prevela kao trajanje dvije pjesme na radiju – ne znam da li je to točno ali sam se godinama nakon tog putovanja držala njezinog pravila i zube žuljala koliko traju dvije pjesme. Iz autobusne dionice pratim dolazak u Gevgeliju. U bivšoj državi svi su čuli i znali za Gevgeliju jer je često bila najtopliji grad, a toga sam se sjetila kad smo joj se približavali jer se osjetio porast temperature. Grad je smješten u kotlini, između dviju planina i – ako dobro pamtim – one onemogućuju protok zraka, vjetra ili topline koji se zadržavaju u dolini u kojoj je Gevgelija smještena što rezultira dugotrajnim visokim temperaturama. To se osjetilo čak i autobusu, ta sparina koja otežava disanje, pojačava znojenje i podiže kako vanjsku tako i temperaturu cijelog tijela. Mi smo se kroz to samo provezli, ne mogu zamisliti kako tamo izgleda živjeti. Iako, možda i mogu – klima se od tada svugdje radikalno promijenila i trenutno mi se čini kao da u Zagrebu svako ljeto proživljavamo iste ili vrlo slične vremenske uvjete s visokim temperaturama, visokom vlagom, zrakama sunca koje prže i nevidljivom silom koja pojačava pritisak oko nas i onemogućuje ti udahnuti punim plućima.
Razgled Atene nismo započeli Akropolom što bi bilo za očekivati već nas je vodič odveo na brdo Filopapu (Λόφος Φιλοπάππου) odakle se pruža savršeni pogled na Akropolu. U Atenu sam se vratila još nekoliko puta i posjetila sam još neka brda s krasnim pogledom na Akropolu i grad ispod nje ali nisam se više vraćala na Filopapu. Ipak, taj prvi pogled nisam zaboravila. Mislim da me se taj pogled više dojmio nego posjed samoj Akropoli – pogled iz daljine dočaravao je veličanstvenost njezina položaja, grandioznost hramova, današnju povezanost modernog grada i njegove slavne prošlosti. S druge strane, kad se nađeš na Akropoli, više vidiš nedostatke i nesavršenosti jer Partenon je okružen dizalicama i kranovima, kipovi s friza su u Londonu, karijatide na Erehtejonu su kopije – bez umanjivanja impresivnosti i monumentalnosti mjesta na kojemu se nalaziš ali, iz blizine, te stvari primjećuješ i registriraš.
Nikako ne bih htjela reći kako me Akropola nije impresionirala, baš kao i Partenon, Erehtejon ili Propileje čak i mali muzej u kojemu su bile smještene originalne karijatide s Erehtejona. Stvar je samo u tome što sam o njima već nešto znala, vidjela slike i nisu mi bili toliko veliko otkriće kao neka druga mjesta u Ateni koje smo posjetili. Jedno takvo mjesto je Aeropag (Άρειος Πάγος), u stvarnosti ogromna kamena gromada nedaleko Akropole koja se u antičko vrijeme koristia kao sud. Ako je vjerovati Eshilu, na Aeropagu se sudilo Orestu za ubojstvo majke Klitemnestre i njezinog ljubavnika no o njima više kad stignemo do Mikene... Odmah pored Aeropaga nalazilo se drugo mjesto o kojemu nisam baš puno znala, a oduševilo me – bila je to Agora (Άγoρά). U staroj Grčkoj agora je označavala središte trgovačkog ali i društvenog i političkog – ili jednom rječju – javnog života. Na prostoru agore nalazila se tržnica (trgovina), uredi i javne zdrage (politika) te hramovi i spomenici za zadovoljenje društvenih potreba. Iako se i dan danas tu nalaze ostaci hrpa zgrada i spomenika, dva najupečatljivija su Hefestov hram i Atalova stoa. Mada se nisam prošetala do Hefestova hrama (Ναός Ηφαίστου), njega ne možeš promašiti jer je jedan od najbolje očuvanih spomenika na cijeloj Agori, skoro u potpunosti sačuvan kao kad je bio sagrađen 400 i više godina prije Krista. Već ta činjenica je dovoljna da objesiš vilicu od čuđenja i divljenja. U Atalovoj stoi (Στοά του Αττάλου) danas je smješten Muzej antičke Agore. (Stoa je inače fancy naziv za natkriveni trijem, hodnik ili galeriju.) Ne znam kako je izgledala prije nego je pedesetih godina prošlog stoljeća rekonstruirana od strane atenske podružnice Američke škole klasičnih studija ali moj je dojam bio da se dobro uklopila u cijeli prostor Agore. Posebno efektno djeluje trijem sa stupovima koji se protežu duž cijele zgrade gdje sunce i sjena koju pružaju stupovi osiguravaju stalno mijenjajuće, a uvijek efektne i nove geometrijske oblike. Tako jednostavno rješenje – identični stupovi, ravan zid i pod, samo bijela boja – a svaki put kad digneš pogled slika ispred tebe je drugačija i nova.
Oduvijek sam bila luda za sportom (uglavnom samo kao gledatelj i navijač, da ne bi bilo zabune!) tako da sam se posebno veselila posjetu stadionu na kojemu su održane prve moderne olimpijske igre. Stadion Panathinaiko (Παναθηναϊκό Στάδιο) je poznat po tome što su na njemu 1896. godine održane prve Olimpijske igre modernoga doba. Taj stadion je ujedno jedini stadion na svijetu koji je u potpunosti izgrađen od mramora te se zbog toga naziva još i Kallimarmaro (Καλλιμάρμαρο). Sama činjenica da sam stajala na mjestu gdje je realizirana - u 19. stoljeću vjerujem mnogima prilično suluda ideja - o ponovnom pokretanju antičkih igara koje su ugašene tijekom 4. stoljeća, bila mi je fascinantna. Na stranu sad činjenica što je antički stadion, izgrađen u 4. stoljeću prije Krista, točnije 330. prije Krista, od strane Likurga, atenskog državnika i govornika te Platonovog učenika, bio pravokutnog oblika i bez mramora kojeg su dodali Rimljani. Mogao se osjetiti duh Spiridona (Spirosa) Louisa (Σπυρίδων (Σπύρος) Λούης), grčkog pobjednika maratona na tim prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. godine. Maraton je najdulja trkačka atletska disciplina, duga točno 42 kilometra i 195 metara. Njome se rekreira pothvat ratnika koji je nakon pobjede Grka nad Perzijancima na Maratonskom polju 490. godine prije Krista pod punom ratnom opremom trčao do Atene kako bi donio sretnu vijest. Nakon toga je, od umora i iscrpljenosti, umro. Općeprihvaćeno mišljenje je kako se trkač zvao Filipid (također znan i kao Fidipid!) iako je lik po imenu Filipid (Fidipid) – ako je vjerovati povjesničaru Herodotu - trčao od Atene do Sparte kako bi zatražio slanje pojačanja odnosno vojnu pomoć. Po svemu sudeći, vremenom su se dvije priče spajale i prekrajale, iz svake su uzimani nedostajući podatci kako bi se popunile praznine te je jedan bezimeni trkač koji je trčao manje od 40 kilometara poistovjećen s dvoimenim trkačem koji je pretrčao više od stotinu i...legenda je rođena. S obzirom na neegzaktnost svih podataka, ne čudi kako su prvi maratoni bili različitih duljina te su se kretali uglavnom između 40 i 42 kilometra. Današnji standard od 42,195 metara utvrdila je Međunarodna atletska federacija 1921. godine. Iako su natjecanja u maratonu i na Olimpijskim igrama 2004. godine, točnije njihov kraj, održana na ovom stadionu te su se za vrijeme tih igara ovdje održala i natjecanja u streličarstvu, stadion zapravo više nije pogodan za održavanje sportskih natjecanja na način na koji smo navikli u današnje vrijeme. Danas se više koristi za koncerte ili neke posebne događaje kao što je npr. bila prezentacija Diorove kolekcije 2022. godine.
Koliko god me se dojmio stadion Panathinaiko, sva ta povijest koju – uostalom kao i drugi lokaliteti u Ateni – u sebi i sa sobom nosi, sljedeće mjesto koje smo posjetili bio je moj apsolutni atenski favorit. Radi se o Zeusovom hramu odnosno Hramu Olimpskog Zeusa (Ναὸς τοῦ Ὀλυμπίου Διός) ili Olimpijejonu. Njegovu gradnju u šestom stoljeću prije Krista započeo je Pizistrat a nastavili njegovi sinovi Hiparh i Hipija i bio je zamišljen kao najveći hram u antičkom svijetu. Rušenjem tiranije kojoj su pripadali Pizistrat i njegovi sinovi i uspostavom demokracije radovi na hramu su napušteni. I tako je polu-izgrađen, polu-opljačkan i polu-zaboravljen hram stajao nekih 600tinjak godina sve do početka drugog stoljeća i pojave rimskog cara Hadrijana. Hadrijan nije razočarao, izgradio je najveći hram u Grčkoj sa 104 stupa i jednom od najvećih statua u antičkom svijetu. Većina nas si ne može predočiti što bi 'najveći hram u antičkoj Grčkoj' mogao izgledati pa prevedeno na razumljive omjere, hram je ugrubo bio velik poput nogometnog igrališa (nešto duži i nešto uži). Na žalost, to mu nje pomoglo kad se 267. godine, jedva stoljeće nakon što je dovršen, susreo s barbarima koji su ga temeljito opljačkali. Od najezde barbara nikada se nije oporavio, nije obnovljen već je nastavio propadati, a pokazao se i kao vrlo dobar izvor lako dostupnog i kvalitetnog građevinskog materijala. Od originalna 104 stupa visine preko 17 metara i promjera 1,7 metra, preživjelo je njih 16 od kojih petnaest i dalje uspravno stoji, a jedan leži jer se srušio za vrijeme oluje 1852. godine. Ne znam točno reći zašto je ovaj hram, objektivno govoreći u prilično lošem stanju pogotovo ako se usporedi s nekim drugim, poput već spomenuta skoro savršeno očuvanog Hefestova hrama, u meni izazvao tako pozitivnu reakciju, takvo oduševljenje. Nakon što sam obišla lokalitet znam da sam sjela i gledala u ostatke preživjelih stupova i uživala. U centru si užurbanog grada ali buka je prigušena drvećem i zelenilom koji okružuju lokalitet, tu i tamo naiđe neki posjetitelj ali nema gužve kao na Akropoli ili Agori, ako se dobro pozicioniraš, pozadinu ti čini Akropola s Partenonom – možda zbog tog osjećaja mira, spokoja i izoliranosti ovdje sam najviše mogla zamisliti stare Grke u tunikama oko mene. Osjećaj povezanosti s prošlošću ovdje je bio najizraženiji jer sve drugo je imalo više feeling turističke destinacije, poput razgledavanja eksponata u muzeju ili slika u galeriji – dođeš, prođeš, vidiš, zaboraviš. Ovdje nisam došla i prošla, ovdje sam bila u staroj Grčkoj. I što se mene tiče bila bi apsolutno zadovoljna provesti sate sjedeći i gledajući u te oštećene i izubijane stupove i jedan kut danas nepostojećeg hrama.
Kad sam već spomenula Hadrijana, u blizini Zeusovog hrama nalazi se njegov slavoluk (Αψίδα του Αδριανού), poznat i kao Hadrijanova vrata (Πύλη του Αδριανού). U moru spomenika koji te ostavljaju bez daha ovaj mi nije bio nešto – komad zida s lučnim otvorom, jedva malo viši od stupova Olimpijejona, usred ničega, čak štoviše odmah pored važne i prometne ceste, na koji su postavljena četiri tanjušna stupića povezana arhitravom (što je arhitrav može se pronači u tekstu od 28. veljače ove godine, 'U početku bijaše kraljevstvo – 1100 godina hrvatskog kraljevstva'). Možda nije ostavljao bez daha kao neki drugi spomenici ali bitan je zbog teksta na arhitravu – na strani prema Akropoli piše 'Atena, grad Tezeja' dok s druge strane piše 'Ovo je Hadrijanov, a ne Tezejev grad'. Tako je ovaj slavoluk, izgrađen 131. godine jasno postavio granicu između starog, grčkog dijela grada i novog, onog kojeg su gradili Rimljani, a kojeg su krasili novi stil i drugačija urbanistička rješenja.
A kad smo već kod Rimljana, na daleko manjoj i daleko manje interesantoj Rimskoj agori na kojoj je uglavnom ostalo razbacano kamenje i batrljci stupova, svidjela mi se valjda jedina cijela građevina za koju se ispostavilo da se radi o Tornju vjetrova. (Ime dolazi iz engleskog – Tower of the Winds – a tako je nazvan zbog prikaza osam bogova vjetra na frizu poput Boreja na sjevernoj strani ili Zefira na zapadu.) Toranj vjetrova, osmerokutna mramorna građevina iz prvog stoljeća prije Krista, u stvarnosti horologij ili vodeni sat, a vodeni sat, ugrubo, funkcionira poput pješćanog sata samo što umjesto pijeska koristi, naravno, vodu. Cureći iz jedne posude u drugu voda podiže plovak koji pak pokreće figuru koja pokazuje vrijeme.
Neizostavni dio turističke ponude Atene i obavezna stanica svakog turista je Plaka (Πλάκα) koju smo i mi posjetili. Jedan dan imali smo organiziranu 'tradicionalnu' grčku večeru sa svim njihovim specijalitetima te razbijanjem tanjura. Što se tiče večere, pamtim ono što me nije impresioniralo: musaka – grčka varijanta s patlidžanom, mljevenim mesom koje bi bar djelomično trebalo sadržavati janjetinu i béchamel umakom nije mi se ni približno svidjela kao mamina verzija prilagođena našem osjetljivom nepcu koja nije uključivala niti jedan od tri osnovna sastojka (patlidžan je zamijenjen krumpirom, janjetina je izbačena a mislim kako je i béchamel zamijenjen nekom kombinacijom vrhnja i jaja); dolma/dolmadakia (dolma je krupnija, a dolmadakia sitnija verzija iste stvari) – grčka varijanta sarme u kojoj je kiseli kupus kao najbolji dio sarme zamijenjen lišćem vinove loze, a i meso je izbačeno iz punjenja pa je ostala samo riža, luk i zelenilo (peršin, menta, kopar). Kao što sam rekla, problem dolme je što je izbačen najbolji dio, list kiselog kupusa, a nedostaje i onaj fini saft u kojem se sarma krčka... Osim toga, list vinove loze je nekako opor tako da taj me njihov specijalitet uopće nije oduševio. Problem musake bio je patlidžan posebno u kombinaciji s umakom jer je tvorio neki čudan sloj koji je u ustima ostavljao okus čiste masnoće i nije mi dobro sjeo. Što se tanjura tiče, prije ovog putovanja - iako o tome nisam nešto posebno razmišljala - mislila sam kako se razbijaju tanjuri iz kojih jedeš, ono čuješ pjesmu koja te dira u srce, ti zgrabiš tanjur i opališ njime o pod da naglasiš svoju bol, ljutnju, sreću ili koju već emociju; nešto kao ekvivalent spontanog razbijanja čaše, u stanju pune trezvenosti, nakon što popiješ rakiju, dvije ili dokrajčiš bocu vina. Da moju ideju nisam do kraja razradila vidi se po tome što nisam razmišljala o tome što se dešava s ostacima hrane u tim tanjurima, točnije tko bi to skupljao s podova i zidova nakon prirodnog izražavanja emocija... Sva sreća, Grci su o tome – i ne samo o tome - vodili računa! Prvo, tanjuri koji se razbijaju su vulgaris – pečena keramika, bez glazure ili bilo kakvih ukrasa. Jeftino, nije ih šteta, a njihovo pucanje i pretvaranja u paramparčad gotovo je garantirano. Drugo, krajnje neceremonijalno donesu 10-15 komada i stave ih na stol po završetku večere ali bez daljnjih uputstava – odmah kreneš s razbijanjem ili tek pri izlasku iz restorana, onako usput, uzmeš jedan i baciš na pod skoro kao pozdrav pri odlasku ili čekaš neki 'Opa' kao okidač za razbijačinu ili nešto četvrto? Mislim da sam razbila jedan tanjur tek toliko ali cijeli doživljaj je bio priličan antiklimaks. S druge strane, drago mi je da sam to – možda točnije bi bilo reći, ako sam to – napravila jer mislim da je danas tradicija zabranjena, navodno su krhotine ozljeđivale prevelik broj ljudi.
Jedan atenski dan proveli smo na poluotoku Peloponezu, posjećujući Mikenu i Epidaur. Mikena (Μυκῆναι) je od 1999. godine zajedno s obližnjim Tirintom na UNESCOvom popisu svjetske kulturne baštine. Prije Krista, Mikena je bila toliko važna da se razdoblje od 1600 do 1100 godine prije nove ere naziva mikenskim razdobljem. Grad/utvrda podignut je na uzvisini, a u 14. stoljeću prije Krista opasan je zidinama građenim od velikih kamenih blokova za koje se vjerovalo kako ih nisu mogli donijeti i postaviti ljudi već samo kiklopi, mitski divovi izuzetne snage. Sastavni dio kiklopskih zidine, za obične smrtnike i najimpresivniji dio, su Lavlja vrata. Ime su dobila jer se iznad otvora nalazi reljef s likom dva lava ili dvije lavice okrenutih jedno prema drugom i međusobno odvojenih stupom. Ne može se sa sigurnošću reći radi li se o lavovima ili lavicama jer glave nisu sačuvane. Unutar zidina pronađeni su ostaci palače, kuća, oltara i ognjišta ali netreniranom oku sve je to više-manje hrpa kamenja. Najviše nas je zabavljalo pronaći kadu u kojoj su, prema grčkim tragičarima Sofoklu, Eshilu i Euripidu, Klitemnestra i Egist ubili Agamemnona po povratku iz Trojanskog rata. Za one koji se možda nisu posebno bavili mitskim i stvarnim odnosima između ljudi i bogova, kratak pregled mikenske kraljevske loze – Agamemnon (Ἀγαμέμνων), vrhovni zapovjednik Grka u Trojanskom ratu, bio je kraj Mikene, oženjen Klitemnestrom s kojom je imao četvero djece Oresta, Ifigeniju, Elektru i Hrisotemidu, za ovu priču nebitnu. Klitemnestra (Κλυταιμνήστρα) je bila kći spartanskog kralja i sestra Helene zbog koje je počeo Trojanski rat. Naljutila se na muža jer je pristao žrtvovao Ifigeniju zbog viših interesa za vrijeme Trojanskog rata (iako se, naravno, kasnije ispostavilo kako Ifigenija nije bila žrtvovana!) pa ga je, dok je on branio čast njezine sestre, prevarila s Egistom. Egist (Αἴγισθος) je bio sin mikenskog kralja kojeg je ubio Agamemnom tako da mu nije nedostajalo motiva za zavođenje Klitemnestre i ubojstvo Agamemnona. Neko je vrijeme vladao mir dok je Orest ( Ὀρέστης) odrastao, a kad se vratio u Mikenu, uz pomoć sestre Elektre, ubio je majku i njezina ljubavnika. Nakon toga sudilo mu se na Aeropagu gdje su glasovi 12 sudaca bili podijeljeni pa je presudio Atenin glas koji ga je oslobodio. Ova prava grčka tragedija završava tako da je Orest nakon majčinog ubojstva ponovno morao naputiti Mikenu ali se vratio i ubio polubrata (sina Klitemnestre i Egista) te se oženio Hermionom, najstarijom kćeri Menelaja i Helene odnosno svojom rođakinjom.
Izvan gradskih zidina posjetili smo Atrejevu riznicu ili grobnicu (za popunu obiteljskog stabla valja napomenuti kako je Atrej bio Agamemnonov otac) za koju je veća vjerojatnost da nije zadnje Atrejevo počivalište nego da jest. Bez obzira tko u njoj bio pokopan, Atrejeva riznica smatra se najbolje očivanim tolosom – monumentalnom grobnicom kružnog tlocrta do koje se dolazi ulaznim prilazom znanim kao dromos. Dromos u Mikeni je širok 5-6 metara i dugačak 36, a njime se stiže do kamenog ulaza visokog oko pet metara, nadsvođenog gredom iznad koje je ostavljen trokutasti otvor. Cijela riznica ukopana je u brdo tako da se izvana vidi samo prilaz. Kad dromosom dođeš do ulaza i prođeš kroz njega i nađeš se u grobnoj komori promjera 14,5 metara i nešto preko 13 metara visokoj koja podsjeća na košnicu. Vrh prostorije ipak nadvisuje okolno tlo i bio je pokriven humkom. Priča koju nam je prodao naš vodič bila je kako je grobnica otkrivena upravo zahvaljujući tom humku jer je lokalnom pastiru nestala ovca koja je kroz humak propala ne baš u grobnicu ali pod zemlju. To im je dalo ideju, upalile su se lampice te su zaključili kako ispod humka možda ima nečega i eto nama Atrejeve riznice. Da li je to istinita priča ili ne čak nije ni važno, Grčka je sa svojim mitovima, legendama, bogovima, smrtnicima i njihovom međusobnom isprepletenošću definitivno plodno tlo za priče ili poluistine koje povijest čine zanimljivijom.
Epidaur (Ἐπίδαυρος) je bio skroz druga priča. Iz nekih kasnijih posjeta sjećam se već uobičajenih ostataka hramova, više-manje istih kao one koje smo već vidjeli i koje ćemo još vidjeti ali ono što ima Epidaur, a nema skoro nigdje drugdje na svijetu je skoro savršeno kazalište. Mislim, postoje i druga mjesta s dobro očivanim kazalištem poput Delfa za koje se smatra kako ima najljepši pogled dok je kazalište u Epidauru poznato kao ono s najboljom akustikom. Ali ovo ostavlja bez teksta... Kao i sva grčka kazališta izgrađeno je u planini s otvorenim pogledom na okolicu što ovdje znači kako je odvojeno od ostatka lokaliteta. Kad se skoro savršeno očuvano kazalište pojavi pred tvojim očima pogled oduzima dah. Impresivno izgleda kontrast bijelog vapnenca okruženog bogatim zelenilom. Ne znaš da li je ljepše s prostora orkestre (pozornice u grčkim kazalištima) gledati u pedesetak redova ispred tebe ili s vrha kazališta gledati u te iste redove, orkestru i krajolik koji okružuje cijelo kazalište. Onda shvatiš da je to netko osmislio, izračunao i izgradio u 4. stoljeću prije Krista i ostvario savršenstvo. Nije to neko majušno kazalište – orkestra je promjera 20 metara, kazalište promjera 114 metara te je moglo primiti oko 12 tisuća gledatelja. Istina, bilo je manje kad ga je osmislio Poliklet ali su ga kasnije proširili i povećali Rimljani. Kako bi se dokazala savršena akustičnost – koju je usput budi rečeno teško postići i u zatvorenom prostoru i strogo kontroliranim uvjetima, o jednom ovakvom, otvorenom kazalištu da ni ne govorim – uvijek se nađe netko tko se stane u sredinu orkestre i obično nešto zapjeva. S tog označenog mjesta (nije označeno da bi ljudi znali gdje treba stati već zato što se u sredini orkestre u antičko vrijeme nalazio žrtvenik) navodno bi se i šapat trebao čuti u svim, čak i onim najvišim i najudaljenijim, dijelovima kazališta. Za vrijeme naše posjete akustičnost je pokušavala dokazati grupa Nijemaca. Kad su zapjevali, bila sam negdje pri vrhu kazališta – dakle, ako postoji jezik koji nije stvoren za pjevanje to je njemački ali Bože što su krasno zvučali. I savršeno su se dobro čuli. Ovo je bilo još jedno mjesto gdje bih mogla ostati satima – samo sjediti na vrhu i uživati u savršenim proporcijama kazališta, elegantnosti njegove izvedbe i božanstvenom pogledu, još bolje uz neku predstavu, recitaciju ili pjesmu. Nije ni čudo što se, baš kao Mikena, i Epidaur nalazi na UNESCOvom popisu zaštićene svjetske kulturne baštine.
Već sam spomenula Delfe, a upravo je to bila destinacija našeg sljedećeg izleta. Delfi (Δελφοί) – još jedno mjesto s UNESCOvog popisa svjetske kulturne baštine (Grčka ih inače na tom popisu ima 21) - su bili jedno od najpoznatiji svetišta i proročišta u staroj Grčkoj. Delfi su bili potpuno drugačiji od Mikene i Epidaura. U Epidauru smo se koncentrirali na kazalište, a iako je Mikena bila grad opasan zidinama sve te iskopine nisu mi pružale osjećaj grada. U Delfima se nekako moglo vidjeti kako su izgledali starogrčki gradovi – bile su tu riznice, hramovi, trijemovi, žrtvenici, cesta, spomenici, stadion, hipodrom... Ni ovdje spomenici nisu bili u potpunosti očuvani ali imali su strukturu, bili su blizu jedni drugima, cesta je vijugala između njih i stvarno si imao osjećaj da prolaziš stopama ljudi koji su tu živjeli ili Delfe posjećivali u antičko vrijeme. Jedan od mitova nam govori kako su, u antičko vrijeme, Delfi bili 'pupak' svijeta odnosno njegov centar ili središte, a dokaz tome je čunjasti kamen znan kao omfalos koji se nalazi u Apolonovom hramu. Zeus je, navodno, istovremeno pustio dva orla s različitih krajeva svijeta koji su letjeli istom brzinom s ciljem da se utvrdi središte svijeta, a oni su se susreli upravo u Delfima, a omfalos označava mjesto njihova susreta. (NB: i druge stare civilizacije poznavele su pojam 'pupka' svijeta pa su tako Inke, 'pupkom' svijeta smatrale svoju prijestolnicu Cuzco.) Osim svetog mjesta, Delfi su bili i proročište među kojima je najvažnija bila Pitija (Πυθία) što je titula koju je nosila visoka svećenica i glavna proročica Apolonovog hrama. Iako je uglavnom davala nejasne, dvosmislene ili nerazumljive odgovore na postavljena joj pitanja bila je vrlo cijenjena i zapravo jedna od najutjecajnijih žena u klasičnom svijetu. (Skrećem s teme, ali u slatkom, romantičnom, zabavnom i nepretencioznom ljetnom filmu iz 2009. godine Moja grčka avantura (My Life in Ruins) koji se poigrava s puno stereotipa vezanih za Grke i Grčku, pri posjetu Delfima, jednog od turista 'promaknu' u modernog, današnjeg proroka kako bi ostalima otkrio što ih čeka u budućnosti...) Što se tiče kazališta, nije bilo ni približno impresivno kao ono u Epidauru. Jednako su stara – i ovo potječe iz 4. stoljeća prije Krista – ali je daleko manje jer je moglo primiti samo trećinu posjetitelja, njih oko četiri i pol tisuće. Izgrađeno je nešto iznad riznica, hramova i drugih građevina tako da se iz njega vidi velik dio svetišta/proročišta i dolina ispod ali mi je čak i pogled iz epidaurskog kazališta bio bolji. To je vrlo subjektivno – možda da smo prvo posjetili ovaj lokalitet i moj utisak bi bio drugačiji, ali nismo; netko možda misli kako je plus to što se ovdje vide i drugi ostaci ali meni se u Epidauru svidjela upravo ta odvojenost kazališta, činjenica da ništa ne odvraća pažnju od njega i pogleda na prirodu koja ga okružuje... Netko nam je rekao, nisam čak sigurna da li na ovom ili nekom kasnijem putovanju, čak nisam sigurna ni da li se odnosi na kazalište u Epidauru ili na ovo u Delfima ali navodno su Japanci pokušali preslikati jedno od tih kazališta mjereći svaki kamen, koristeći iste materijale, u okruženju koje najviše odgovara njihovoj okolici u Grčkoj samo kako bi dobili istu savršenu akustičnost ali nisu ispjeli. Nevjerojatna su dostignuća koja su ljudi prije tisuća i tisuća godina, uz nikakve – pogotovo s današnjeg stanovišta – pomoćne alate uspjeli osmisliti i realizirati. Ne znam gdje se ta genijalnost u različitim područjima tijekom tisuća godina izgubila jer, barem po mom mišljenju, ne napredujemo istom brzinom niti u pravom smjeru. Čak se trudimo uništiti neke dokazano dobre stvari poput na primjer demokracije...
Povratak smo presjekli ostajući par dana u Leptokariji. Tamo sam otkrila kako sam u hotelu u Ateni, točnije ormaru, zaboravila jaknu boje fuksije za koju bi čovjek očekivao da se vidi i kroz zatvorena vrata. Ovih par dana u Leptokariji omogućili su našem vodiču da organizira njezin prijevoz tako da sam se doma vratila sa svim stvarima koje sam sa sobom ponjela. Ipak, bila mi je ovo dobra škola te od tada nikad ništa ne spremam u hotelske ladice ili ormare odnosno na mjesta gdje mi moje stvari nisu vidljive. Za Leptokariju nam je rečeno kako se radi o poznatom turističkom mjestu ali izvan sezone nije bilo nešto. Za većinu je voda Egejskog mora bila prehladna tako da kupanje nije dolazilo u obzir što je opcije svelo praktički na nulu. Pa se onda skupilo nekoliko glava i zaključilo kako bi mogli organizirati izlet u stotinjak kilometara udaljeni Solun (Θεσσαλονίκη). Netko nam je rekao kako postoji nekoliko vlakova dnevno i kako to uopće neće biti problem. Pojavimo se mi tako na željezničkoj stanici očekujući neki lokalni vlakić koji će nas pola dana voziti do Soluna i stati kod svake bandere kad ono stao Acropolis – super brzi i super moderni vlak koji je prometovao od Münchena do Atene. Wow, to nismo očekivali... Do Soluna smo stigli za malo više od sat vremena, a kako nismo imali plan što ćemo, jednom kad stignemo, tamo raditi uglavnom smo se muvali šetnicom uz obalu. Iako je grad poznat po ranokršćanskim i bizantskim spomenicima – zbog čega se nalazi na UNESCOvom popisu mjesta svjetske baštine – ako smo nešto od toga vidjeli nije mi ostalo u sjećanju. Jedino što pamtim je Bijeli toranj smješten na obali uz koju smo proveli najveći dio vremena. Pretpostavlja se da je toranj ostatak bedema koje su Otomani izgradili kako bi utvrdili grad. U njihovo vrijeme toranj je korišten kao zatvor i bio je poznat kao mjesto brojnih masovnih pogubljenja, posebno janjičara. U Leptokariju smo se ponovno vratili Acropolisom i bez obzira na jutarnje iskustvo još smo uvijek sumnjali kako će se stvarno zaustaviti na našoj maloj i nebitnoj stanici. Već smo pravili planove kako ćemo iskakati iz vlaka kad smanji brzinu međutim ispostavilo se kako za tim nije bilo potrebe – netko nam je rekao da je razlog zaustavljanja modernog i brzog vlaka na našoj uspavanoj stanici mimoilaženje s vlakom koji dolazi iz suprotnog smjera. Ponekad se slučajnosti koje ne očekuješ i na njih ne računaš tako dobro poklope u tvoju korist...
Kad sam se vratila u Zagreb bila sam puna priča, mitova, legendi, antičkih tračeva i nisam mogla dočekati da sve to ispričam. Sirota mama sve je to stoički podnosila uporno me ispitujući kako sam sve to zapamtila – iako to nije glasno rekla mislim kako je htjela naglasiti da gradivo za ispite ne pamtim ni približno tako dobro, a ni tako entuzijastično prezentiram... Ne znam kako se netko može ne zaljubiti u Grčku i njezinu povijest. Sama činjenica kako je to kolijevka zapadne civilizacije gdje su osmišljenje stvari koje i danas funkcioniraju i s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu poput filozofije, kazališta, olimpijskih igara, demokracije, medicine, geometrije, astronomije, utjecaja u arhitekturi ili znanosti već je impresivna sama po sebi, a kad se tome dodaju mitovi i legende, bogovi i smrtnici gdje ništa nije onako kako izgleda ili se može dvosmisleno tumačiti dobije se zarazna mješavina koja može samo poticati maštu. Vraćala sam se u Grčku, a posjećivala sam i neke krajeve koji su u antičko vrijeme bili pod izrazitim grčkim utjecajem poput Male Azije i svaki put sam bila ponovno zadivljena i impresionirana bogatstvom, imaginacijom, znanjem i realizacijom različitih i raznolikih ideja u svim zamislivim područjima.
Create Your Own Website With Webador