Počela je 166. sezona u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u kojoj balet slavi 150. godišnjicu. Naša baletna pretplata započela je s premijerom dva baleta koreografa Maura Bigonzettija - kraćeg, Kazimir's Colours na glazbu Dmitrija Šostakoviča i dužeg, Rossini Cards na glazbu Gioachina Rossinija.
U Kazimir's Colours baletani su izašli u kostimima koji su izgledali kao da je netko sa zidova skinuo Mondrianove slike i pretvorio ih u sakoe i kratke hlačice iako popratna knjižica navodi kako inspiracija za ovaj balet dolazi od apstraktne geometrije u djelima Kazimira Maljeviča. Traje samo 25 minuta ali sam morala konzultirati sat i provjeriti da li je stvarno bilo tako kratko jer je bilo intenzivno, uzbudljivo i maštovito pa sam imala osjećaj kako je sve trajalo dulje. Koreografija je bila... kvrgava – balerine su više puta prste okretale prema sebi a ne, kako smo navikli, od sebe; često se ponavljala figura u kojoj balerina ima skvrčena koljena i 'pada' na jednu stranu u čemu je sprječava partner koji ju drži za ruku savinutu u laktu. Nije to bilo neskladno naprotiv, donijelo je jednu drugačiju, neuobičajenu i neočekivanu dimenziju. Svih devet parova bili su dobro uvježbani, skladni i ujednačeni iako su posebno istaknuti nacionalni prvaci Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves.
Rossini Cards nije balet već glazbeno-recitatorsko-plesno djelo u kojem se većim dijelom pleše. Djelomično se izvodi se u pratnji klavira na kojem je svirao Vedran Janjanin. Recitatorski dio u kojem nam je Lucija Radić Pálinkó prenijela Rossinijev recept za pripremu makarona apsolutno nisam shvatila. Jedna od balerina se u nekom trenutku pretvorila u opernu pjevačicu, pustivši glas bez čega je moglo ali mi nije toliko narušilo ukupni dojam kao opisani kulinarski intermezzo. Bilo je duhovitih, neočekivanih, iznenađujućih rješenja ali bilo je i dijelova koji su mi bili manje interesantni poput Dva graška (Ouf! Les Petits Pois) Lede Savin i Thomasa Boddingtona koji su se zapetljavali i otpetljavali, međusobno preplitali i odvajali djelomično stojeći, a više valjajući se po podu da su i mene pretvorili u hrpu stisnutih mišića i iskrivljenih položaja jer sam više bila koncentrirana na to hoće li im uspjeti sve te zapetljancije i raspetljancije ili će jednostavno svaki tresnuti na svoju stranu i tako riješiti problem. Među tim pojedinačnim interpretacijama najbolja mi je bila Natalia Kosovac kao Prélude Fugassé te Gudački trio Agnese Stancanelli, Francesco Mezzoli i Mario Charlo Sobrino.
Bez obzira na neujednačenost mog oduševljenja, publika je Rossini Cards dočekala s još većim i jačim pljeskom nego Kazimir's Colours. Radi se o dva zabavna, inovativna i maštovita baleta i mislim da je balet zagrebačkog HNK dobio još jednu uspješnicu poput recimo - također diptiha - L'Arlésienne/Carmen ili Žar ptica/Petruška koji bi se mogli svidjeti i onima koji nisu ljubitelji baleta (ali će to jednog dana postati, da parafraziram Dražena Sirišćevića).
Create Your Own Website With Webador