Kad sam upitana želim li ići u Lisinski slušati harfu, prva reakcija mi je bila da pitam kako je ikome palo na pamet da bi me nešto tako moglo zanimati ali prije nego sam uspjela formulirati riječi, pokazan mi je ekran mobitela s najavom koncerta. Riječi koje sam planirala izgovoriti u trenu su se pretvorile u: 'Da, naravno… Koja super ideja!'
Prvo, harfu je svirao muškarac, Francuz Xavier de Maistre, što mi je samo po sebi bilo neobično jer u rijetkim prilikama kad sam uopće vidjela harfiste to su, bez iznimke, bile žene. Drugo, ovaj konkretni harfist izgledao je kao da vrijeme provodi dižući utege i baveći se sportom, a ne kao netko tko sate provodi prebirući prstima po žicama. A harfa… Do sada sam mislila kako je harfa instrument koji se u kompoziciji od uzmimo dvadesetak minuta koristi možda tri do četiri puta gdje glazbenik dva puta povuče jednu žicu, a jedan do dva puta prođe po njima sa svih pet prstiju jedne ruke. Slično kao i ksilofon – dok se drugi instrumenti sviraju skoro bez prestanka, ljudima curi znoj sa čela od napora, oni lupnu ili cimnu svoj instrument par puta i to je to. Ooooooo, kako sam bila u krivu! Harfa je nevjerojatno kompleksan instrument koji se ne svira samo prstima već i nogama – prsti prebiru, trzaju, cimaju, lupkaju preko velikog broja žica različitih boja (koje pomažu i olakšavaju snalaženje) dok noge pritišću sedam pedala. Kad joj daju prostora poput ovog koncerta gdje je imala solo izvedbu s orkestrom te jednu samostalnu, solističku izvedbu, harfa zvuči poput klavira. Kad nastupa s orkestrom, što smo također imali prilike čuti u Sibeliusovom Suite caractéristique za harfu i gudački orkestar, op.100, čak i ovako relativno mali orkestar od 15 članova i instrumenata, u potpunosti proguta zvuk harfe.
Glavni protagonist ovog koncerta zapravo je bio komorni orkestar Camerata Vienna-Milano u kojem sudjeluju glazbenici iz Bečke filharmonije i orkestra Teatro alla Scala iz Milana. Dirigent je bio Poljak Jurek Dybal koji se u prvoj točki, djelu Luigija Boccerinija Drugi gudački kvintet u F-duru, op. 39, G. 338, toliko uživio da je povremeno skoro klečao, pa onda poskakivao, lupao nogom o pod, tresao glavom, mahao rukama što je sve prilično odvlačilo pažnju od same – inače vrlo dobre – kompozicije tako da sam većinu vremena provela zatvorenih očiju jer sam jedino tako mogla uživati samo u glazbi. Bez obzira na teatralnost, imao je duha – da bi pokazao kako orkestar može zvučati poput harfe, za kraj su izveli Pizzicato polku Johana i Josefa Straussa. Također nam je objasnio kako nisu očekivali tako topli prijem pa nisu pripremili dodatak ali su se 'iskupili' s jednim od Rumunjskih narodnih plesova za gudački orkestar Béle Bartóka (kojeg su već izveli u sklopu koncerta) i to Brzim plesom ako se ne varam.
S obzirom da sam odluku o odlasku na ovaj koncert donijela u djeliću sekunde i to na osnovu fizičkog izgleda harfiste (vrlo plitko, znam…) provela sam se više nego dobro. Izbor kompozicija je bio po mom ukusu – živahne i ne predugačke, glazbenici vrhunski, solist ne samo da je dobro izgledao već je i izvrsno svirao, dirigent uključen i zabavan – što čovjek više može poželjeti za jednu sivu i kišnu subotnju večer.
Create Your Own Website With Webador