1988. ITALIJA

Prva stanica bila nam je Bologna, jedno od mjesta u koje se više nisam vraćala. A tamo je propadavao snijeg! Imala sam moj maslinastozeleni baloner koji je bojom i krojem podsjećao na vojnički šinjel samo je kod mene podstava bila crvene boje i koji mi je u toj neočekivanoj situaciji dobro došao iako me nije u potpunosti zaštitio od prehlade koju sam tamo pokupila. Kada me pitaju o Italiji uvijek kažem kako je Bologna jedino mjesto koje mi se nije svidjelo. Iako, imam podjeljene osjećaje i oko Firence no o tome kasnije. Sad nekako mislim da možda nije kriva Bologna nego cijeli taj splet nesretnih okolnosti poput hladnoće, snijega i ranog mraka koji su nas tamo dočekali. Ostavljanju dobrog dojma svakako nije pridonjela Bazilika svetog Petronija (Basilica di San Petronio) koja je – poludovršena. Mislim, ima ona sve stranice i krov ali glavna fasada koja gleda na Piazza Maggiore do otprilike pola je prekrivena mramorom, a onda je očito ili ponestalo novaca ili se promijenila politička klima odnosno vlast i gornji dio je ostao ogoljen, u cigli, što šalje jednu prilično zbunjujuću poruku, kao da crkva i nije nešto posebno važna. Rekla bih da je to potpuno kriva poruka jer iako Bologna ima katedralu koju smo možda i posjetili ali mi je ta izbrisana iz sjećanja, baziliku sam definitivno zapamtila. Radi se o ogromnoj gotičkoj građevini (132 metra duga, 60 metara široka i 44 metra visoka) koja ima 22 kapelice ali je možda najpoznatija po nečemu što se naziva Cassinijev sunčani sat za koji se naglašava kako je najduži na svijetu (dimenzije variraju oko pola metra, a kreću se između 66,8 i cca 67,3 metra). OK, možda crkva nije najpoznatija po tome ali to je definitivno stvar koja ju odvaja od drugih. Kao što rekoh, iako se najčešće naziva sunčanim satom radi se zapravo o crti meridijana ucrtanoj, uklesanoj u pod 1655. godine. Osmislio i izračunao ju je Giovanni Domenico Cassini koji je predavao astronomiju na bolonjskom sveučilištu inače jednom od najstarijih na svijetu, osnovanom 1089. Meridijan ne pokazuje vrijeme već je astronomski instrument pomoću kojeg je Cassini s nevjerojatnom preciznošću izračunavao npr. vrijeme ekvinocija i solsticija (za one – poput mene – koji nisu baš najsigurniji što su ekvinocij i solsticij evo pojašnjenja: ekvinocij ili ravnodnevica je kad noć i dan traju po 12 sati, a događa se dva puta godišnje, u proljeće i jesen; solsticij ili suncostaj je kad su noć odnosno dan najdulji odnosno najkraći – na našoj polutki, nakon najduljeg dana počinje ljeto, a nakon najkraćeg dana počinje zima). Sve to skupa Cassini je izračunavao zahvaljujući suncu, rupici u zidu bazilike i sjeni na uklesanom meridijanu. Kažem vam, svi ti likovi iz srednjeg, početka novog te donekle starog vijeka o kojima smo učili u školi, stvarima koje su otkrili, a koje nam se danas čine toliko normalnima da ne razumijemo zašto ih je trebalo 'otkrivati' ali ih, s druge strane, i dalje ne razumijemo (npr. Newton, Kopernik, Galileo) bili su teški genijalci, genijalci na n-tu kakve danas više ne vidim. Danas, uz svu dostupnost informacija i milimetarski točne mjerne instrumente ja čak ne mogu sa sigurnošću utvrditi koliko je dug Cassinijev meridijan jer različiti izvori navode različite podatke...

Drugu stvar koju pamtim iz Bologne su Due Torri odnosno Dva tornja – Asinelli i Garisenda. U 12. i 13. stoljeću Bologna je bila puna tornjeva, pretpostavlja se da ih je, unutar gradskih zidina, bilo između 80 do 100 mada neki vjeruju da ih je bilo čak 180 iako ne nužno u isto vrijeme. Građeni su u obrambene svrhe ali nije baš jasno zašto ih je građeno toliko puno – vjeruje se kako su poznate obitelji na taj način pokazivele svoj značaj i položaj u društvu. Već u 13. stoljeću neki od izgrađenih tornjeva su srušeni dok su se drugi urušili. Do današnjih dana preživjelo ih je oko dvadesetak od kojih su najpoznatija i najprepoznatljivija Dva tornja. Kosi toranj u Pisi nije jedini kosi toranj u Italiji – oba bolonjska također su nagnuta, daleko više niži od njih, toranj Garisenda (Torre Garisenda). Toranj Asinelli (Torre degli Asinelli) je visok oko 95 metara (+/- metar, dva ovisno o izvoru) ali ako ne znamo točno izračunati visinu i duljinu, brojanje nam bolje ide jer svi izvori navode kako do njegova vrha vodi točno 498 stepenica. Drvenih, ako točno pamtim... Iako nije tako visok i uspravan, toranj Garisenda poznat je po tome što se nekoliko puta spominje u Danteovom Paklu. Zbog bojazni da bi se toranj Garisenda mogao srušiti oba su tornja zatvorena krajem 2023. godine i sad se radi na prikupljanju sredstava za njihovu sanaciju i obnovu za koju se očekuje da bi mogla trajati desetak godina.

Mada pamtim trijemove duž pojedinih ulica nisam shvatila koliko su oni značajni za Bolognu – toliko da su 2021. godine stavljeni na UNESCOv popis svjetske baštine. Bolonjski trijemovi postoje od 12 stoljeća, a njihova mreža duga je čak 62 kilometra, od kojih je u samom gradu oko 40 km! Još 1288. godine bolonjski ekvivalent općine iz 13. stoljeća donio je dekret koji je uveo obveznu izgradnju portika za svaku zgradu te propisao njihovu minimalnu visinu na 2,66 metra što je, po njihovom mišljenju, bilo dovoljno visoko da po trijemu može proći jahač na konju i to sa šeširom na glavi. Ja sam natkrivene hodnike prvi put stvarno registrirala puno godina kasnije u Bernu dok su mi ovdje u Bologni bili nešto što sam registrirala bez da sam zapravo shvatila njihov značaj i vrijednost.

Vjerojatno je bilo još stvari koje smo posjetili ali su one protekom vremena zaboravljenje. Znam da smo negdje u centru posjetili jednu crkvu ali da li je to bilo zbog njezine važnosti odnosno blaga koje skriva u svojoj unutrašnjosti ili jednostavno da pod krovom i zaštićeni od vremenskih nepogoda na suhom i toplom provedemo bar dio vremena danas više nisam sigurna – najvjerojatnije je bila kombinacija jednog i drugog... Kao što već rekoh, iako sam Bolognu posjetila samo jednom kad bi me pitali o Italiji uvijek sam govorila kako mi se sviđa sve što sam tamo vidjela osim Bologne. Možda ipak nisam bila poštena prema tom gradu, više bih rekla da su se okolnosti urotile protiv Bologne pa nije ostala upamćena kao razigrana, šarena, svjetla i vesela destinacija.

Firenca (Firenze)... Sličan problem kao s Bolognom imam i kad me pitaju kako mi se sviđa Firenca. Svaka pojedinačna stvar koju smo vidjeli i posjetili u gradu mi se svidjela – neke manje, neke više, a neke su mi među najdražima općenito – ali grad kao cjelina mi nije sjeo. Nekako mi kombinacija staroga i novoga tamo ne funkcionira harmonično - imala sam osjećaj kao da su pojedini srednjovjekovni dijelovi grada ostali zarobljeni u tom vremenu od stanja zgrada do (ne)zbrinjavanja otpada odnosno, generalno govoreći, (ne)čistoće. Rekla bih da sam s mojim mišljenjem u manjini jer na većinu ljudi Firenca ostavlja pozitivan utisak. Kako su pojedinačne znamenitosti na mene ostavile bolji dojam, 'ajmo onda o njima:

• katedrala (Duomo odnosno Cattedrale di Santa Maria del Fiore) – zajedno s obližnjim zvonikom i krstionicom vjerojatno najprepoznatljiva poveznica s gradom jer kad vidiš taj jedinstveni kompleks, odmah znaš da je riječ o Firenci; kad je bila dovršena bila je najveća crkva u Europi, a danas je sa svojih 153 metra treća najdulja crkva na svijetu (iza crkve sv. Petra u Rimu i crkve sv. Pavla u Londonu); najpoznatija je po svojoj ili, točnije rečeno, Brunelleschijevoj kupoli; izgradnja katedrale započela je krajem 13. stoljeća, zbog raznih razloga (smrt arhitekta Arnolfa di Cambija, pandemija kuge), početkom 15. još je bila bez kupole; več je di Cambio predvidio oktagonalnu kupolu višu i širu od bilo koje postojeće i to bez vanjskih potpornja što je bila lijepa ideja samo ni on ni oni iza njega nisu znali kako bi to izveli; Filippo Brunelleschi je 1418. godine pobijedio na natječaju za izgradnju kupole koja se gradila od 1420. do 1434. godine; trebao bi dobar inženjer da opiše njegovu kreativnost i inovativnost pri izgradnji ove kupole koja se kretala od rješavanja dizanja ogromnih količina materijala do strukturalnih rješenja uz, za danjašnje pojmove, rudimentalno znanje zakona fizike ili matematičkih modela za izračunavanje statike građevine; rezultat je najveća zidana kupola ikad sagrađena (još uvijek!) koja i danas oduzima dah – mogu tek zamisliti kako su krajnjim rezultatom bili zadivljeni u 15. stoljeću kad je izgrađena...
• zvonik (Campanile) – izgrađen u istom, višebojnom stilu kao i katedrala, kombinacijom bijelog, zelenog i crvenog mramora; gradnju je započeo Giotto 1334. godine, a nakon njegove smrti 1337., slijedeći njegove nacrte, nastavio je Andrea Pisano kojeg je zamijenio Francesco Talenti koji je zvonik konačno dovršio 1359. godine; visok je 84 metra, a do vrha vodi 414 stepenica (kojima se ovdje nismo penjali)

• krstionica (Battistero di San Giovanni) – ne zna se da li je ljepša, bogatija i raskošnija njezina unutrašnjost u kojoj dominira strop prekriven mozaicima iz 13. stoljeća (navodno ima 10 milijuna kockica!) i koju na žalost nismo vidjeli ili vanjština koja prati isti polikromni dizajn katedrale i tornja ali je obogaćena brončanim vratima na tri strane – najstarija su ona na južnoj strani koja je, sa scenama iz života Ivana Krstitelja, izradio Andrea Pisano između 1330. i 1336. godine; sjeverna vrata, kao i prethodna, sastoje se od 28 slika/ploča koje je izradio Lorenzo Ghiberti – rad na njima započeo je 1402. godine i uglavnom je trajao do 1416. a prikazuje scene života Isusa Krista odnosno scene iz Novog zavjeta; istočna vrata, znana i kao 'Rajska vrata' su najpoznatija - navodno je Michelangelo gledajući u istočna vrata izjavio kao su toliko lijepa, toliko savršena da bi mogla stajati na ulazu odnosno vratima raja; također ih je radio Ghiberti počevši od 1429. pa sljedećih dvadeset i nešto godina, sa scenama iz Starog zavjeta raspoređenih na samo 10 ploča/panoa; čak i ako ne znaš ništa o Starom i Novom zavjetu to nije prepreka za uživanje iako definitivno može pomoći pri shvaćanju i boljem razumijevanju prikazanog; svaka vrata su impresivna na svoj način ali posebno ova zadnja – možda zbog toga što su ploče s prikazima veće pa su scene plastičnije, realističnije i životnije...

• bazilika sv. Križa (Basilica di Santa Croce) – da je najružnija na svijetu ova bi crkva svejedno morala biti obavezna stanica zbog činjenice da su u njoj pokopani neki od talijanskih velikana iz različitih područja poput već ranije spomenutog Lorenza Ghilbertija pa Galilea, Machiavellija, Rossinija ili Michelangela; drugi razlog mogla bi biti činjenica kako se radi o najvećoj franjevačkoj crkvi na svijetu čija je gradnja započela krajem 13. stoljeća iako fasada potječe s kraja 19. stoljeća; centralni brod je od dva bočna odijeljen elegantnim visokim stupovima povezanim lukovima što bazilici daje osjećaj visine, a red velikih i visokih prozora iznad lukova bazilici daje osjećaj prozračnosti i svjetline; u crkvi se nalazi toliko slika, skulptura, freski, oltara... različitih vrhunskih umjetnika (npr. značajan broj freski izradio je Giotto sa svojim učenicima) koliko vjerojatno nema u pojedinim muzejima

• kapela Pazzi (Cappella dei Pazzi) – nalazi se u tzv. prvom klaustru crkve Santa Croce i smatra se jednom od prvih renesansnih građevina - bez obzira što je bila jedna od prvih, istovremeno se smatra i remek-djelom tog razdoblja; po narudžbi obitelji Pazzi, jedne od najutjecajnijih i najznačajnijih firentinskih obitelji (i najbogatijih, od njih je bogatija bila samo obitelj Medici), dizajnirao ju je Filippo Brunellesci; gradnja je započela 1443. ali Brunelleschi je umro tri godine kasnije, a 1478. godine Pazzijevi su izgnani iz Firence jer su skovali urotu protiv Medicija – sve se to odražavalo na gradnju kapele i Brunelleschijevi su planovi djelomično izmjenjeni pa je tako npr. 1461. godine dodan trijem s korinstkim stupovima i centralnim lukom; jedna od karakteristika kapele Pazzi je proporcionalnost, skladnost i srazmjernost njezinih različitih dijelova – ne znam da li je baš to razlog zašto je ova kapela ostavila tako pozitivan i trajan utisak na mene ili je tome možda pridonijela činjenica kako je ovdje sve izgledalo jednostavno, skoro obično u odnosu na prevladavajući višebojni mramor na fasadama, šarene freske od poda do stropa, invaziju boja i raskošnih materijala s podova, zidova i stropova ali kapela Pazzi ostala je jedna od stvari koje su, ne samo na ovom putovanju, na mene ostavile najtrajniji i najjači utisak; to je mjesto bilo decentno, profinjeno, elegantno i odmjereno te je zračilo spokojem – definitivno sam bila impresionirana

• crkva svetog Lovre (Basilica di San Lorenzo) – crkvu nešto posebno ne pamtim ali pamtim ono zbog čega su me arhitekti, čije je ovo bilo apsolventsko putovanje, tamo odveli, a to je Michelangelo i mauzolej obitelji Medici te nekakve stepenice;
  • 'nekakve stepenice' bile su stepenice koje vode do biblioteke Laurenziane (Biblioteca Medicea Laurenziana), knjižnice koju je projektirao Michelangelo za rastući kolekciju knjiga obitelji Medici; Michelangelo je gradnju knjižnice započeo 1523.-1524. i na njoj je radio sve dok deset godina kasnije nije umro naručitelj ili - kako bi se to danas reklo – investitor, papa Klement VII prije znan kao Giulio de' Medici, nakn čega je Michelangelo napustio Firencu kako bi se u Rimu posvetio radu na Sikstinskoj kapeli; knjižnica Laurenziana otvorena je 1571. (iako je završena početkom 20. stoljeća!) i još je uvijek u funkciji iako mislim da se u nju ne može samo tako ušetati s obzirom na velik broj starih i vrijednih knjiga, rukopisa i inkunabula ali nama to ionako nije bilo bitno jer smo se zadovoljili stepenicama
  • mauzolej obitelji Medici odnosno kapela Medici osnosno nova sakristija (Sagrestia Nuova) – tako se naziva da bi se razlikovala od stare, Brunelleschijeve (Sagrestia Vecchia); San Lorenzo je bila župna crkva obitelji Medici koji su se tu pokapali generacijama pa kad su umrli Giuliano de' Medici (1516.) i tri godine kasnije Lorenzo de' Medici, brat i nećak pape Lava X (prije znanog kao Giovanni di Lorenzo de' Medici) on im je želio osigurati grobno mjesto dostojno kraljeva – kako je Lav X umro godinu dana nakon što je Michelangelo 1520. godine započeo rad na kapeli, njegovu želju realizirao je drugi papa iz porodice Medici, ranije spomenuti Klement VII; grob Giuliana de' Medicija ukrašen je kipovima koji predstavljaju noć i dan dok onaj Lorenza de' Medicija krase kipovi koji predstavljaju svitanje i suton; kapela je mala ali prostrana, nije natrpana svime i svačime tako da grobovi stvarno dolaze do izražaja; skladna je što je vjerojatno rezultat činjenice kako je Michelangelo na njoj radio kao arhitekt ali i kao kipar pa sve nekako djeluje povezano i promišljeno

• galerija Uffizi (Galleria degli Uffizi) – jedan od najvažnijih, najpoznatijih, najposjećenijih i najstarijih muzeja na svijetu; smješten je u kompleksu u centru grada i uz rijeku Arno čiju je gradnju Giorgio Vasari započeo 1560. godine za – treba li reći – jednog člana obitelji Medici, Cosima I, zadnjeg vojvodu Firence i prvog vojvodu Toskane, koji je želio pod jednim krovom objediniti različite cehove i udruge što objašnjava naziv galerije jer 'uffizi' označava urede; istovremeno, obitelj Medici je planirala u dijelu zgrade izložiti dio svoje bogate kolekcije umjetnina pa su po okončanju radova, na zahtjev, otvarali galeriju i pokazivali prikupljene slike i skulpture – 1769. godine galerija je službeno otvorena javnosti što ju čini jednom od prvih i najstarijih muzeja na svijetu; muzej je poznat po svojoj kolekciji iz razdoblja renesanse koja se smatra jednom od najboljih na svijetu ali ja pamtim samo slike sveca ovog pa svega onog, pa nekog novog sveca, pa sveca, sveca i sveca... – bilo mi je fizički mučno od toliko krvareće, strijelama probodene, razapete svetosti; a onda uđeš u novu prostoriju očekujući nove svece ili eventualno Madonnu s djetetom, osvrneš se oko sebe i ugledaš nju – Veneru – i odmah zaboraviš muku i svece; Rođenje Venere je ne samo jedna od najpoznatijih slika Sandra Boticcelija već jedna od najpoznatijih slika uopće; naslikana je oko 1485. a najvjerojatnije je naručena od – pogađate – jednog člana obitelji Medici i prikazuje božicu ljepote, ljubavi i plodnosti kako se, potpuno odrasla, rađa iz mora te na velikoj školjci stiže na kopno u čemu joj pomažu bog i božica vjetra, a dočekuje ju mlada ženska osoba s pripremljenim ogrtačem kako bi pokrila njezinu nagost; Boticcelijeva Venera nije savršenih proporcija, nekako je izdužena ali eterična, kosa joj je valovita i neobuzdana ali istovremeno kontrolirana jer njome pokriva ključni dio svoje nagosti ali je dojmljiva, upečatljiva i nezaboravna; Uffizi svakako treba posjetiti – muzej koji ima Giotta, Michelangela, da Vincija, Boticellija, Titiana, Raphaela, Caravaggia i slike cijelog niza drugih važnih slikara ne može biti loš – moj je problem u tome što mi je renesansa puno draža u arhitekturi nego u slikarstvu pa mi je tako i ovdje skoro draža zgrada u kojoj se muzej nalazi ali to definitvno nije njihova greška već moja

• Michelangelov David – vjerojatno najpoznatija naga muška skulptura na svijetu nalazi se u Galleria dell'Accademia, a smještena je ispod kupole svjetlarnika te u dijelu koji nema drugih izložaka tako da njegova veličanstvenost u potpunosti dolazi do izražaja; nikad nisam razmišljala zašto se skulptura zove David da bih sad otkrila kako predstavlja jednog od glavnih protagonista poznate biblijske priče o Davidu i Golijatu – specifičnost Michelagelovog Davida je što ga on prikazuje u pripremi i koncentraciji prije sukoba, za razliku od većine drugih umjetnika koji ga prikazuju kao pobjednika; to objašnjava i praćku koju nonšalantno drži u desnoj ruci i kamen kojeg snažno stišće u lijevoj (prema Bibliji, David je iz svoje praćke lansirao kamen ravno u Golijatovu glavu i ubio ga iz prvog pokušaja) iako je pitanje koliko posjetitelja na to uopće obrati pažnju što im nije za zamjeriti jer skulptura kao cjelina dominira i prostorom i posjetiteljima; međutim nije uvijek bilo tako jer Galleria dell'Accademia nije Davidova originalna lokacija - skulptura koja je naručena od Michelangela bila je samo jedna od nekoliko koje su trebale krasiti katedralu međutim, kad ju je završio, naručitelji su bili toliko impresionirani da su zaključili kako zaslužuje bolju poziciju; nakon opsežne rasprave koja je uključivala Boticcelija i Leonarda da Vincija, te zbog određenih političkih razloga, David je smješten kod ulaza u Palazzo Vecchio, sjedište firentinske vlade; tamo ga se moglo obići sa svih strana i diviti svakom novom detalju koje bi novi, drugačiji položaj otkrivao jer je David vrlo životan i realističan s izraženim mišićima na nogama ili vidljivim žilama na rukama; međutim izloženost vanjskim uvjetima, promjenama temperature, kiši i snijegu, pa čak i vibracijama užurbanog trga i okolnih ulica loše su utjecali na ionako loš mramor od kojeg je David napravljen te je 1873. preseljen u zatvoreni prostor, a na originalno mjesto ispred Palazzo Vecchio 1910. godine postavljena je mramorna kopija; loš mramor od kojeg je David isklesan proizlazi iz činjenice kako su na tom bloku mramora prije Michelangela već radili drugi kipari ali su zbog njegove loše kvalitete odustali od svojih projekata; Michelangelo je na njemu radio od 1501. do 1504. godine, David je visok preko pet metara (posljedica toga što je trebao biti postavljen visoko na katedrali), a nekad su pojedini njegovi dijelovi bili pozlaćeni (npr. praćka i vijenac na njegovoj glavi) ali se to s vremenom izgubilo kao posljedica dugotrajne izloženost vremenskim uvjetima: iako se sad navodi kako su mu glava i ruke neproporcionalno velike u odnosu na ostale dijelove tijela, mislim da priču o Davidu možemo zaključiti riječima Giorgija Vasarija koji je izjavio: '... ne može se poreći da je ovo djelo odnijelo pobjedu nad svim drugim kipovima, bilo modernim ili antičkim, grčkim ili rimskim; nijedno mu drugo umjetničko djelo nije ravno ni u kojem pogledu, jer ga je Michelangelo izradio s takvim skladom proporcija, ljepotom i izvrsnošću' – tome nemam što dodati...

• Ospedale degli Innocenti – da nisam putovala s arhitektima vjerojatno nikad ne bih posjetila ovo mjesto; zgradu sirotišta gdje su se brinuli za napuštenu djecu projektirao je Brunelleschhi, a završena je 1429. godine; koliko sama zgrada bila bitna kao jedna od prvih i važnih primjera rane talijanske renesanse ono što smo zapravo došli vidjeti bilo je djelo Andreje della Robbia, jednog od brojne umjetničke obitelji della Robbia koja je za glaziranu terakotu bila otprilike kao, u to vrijeme, obitelj Medici za papinstvo; naime, Andrea della Robbia je 1487. godine, nekoliko desetljeća nakon Brunelleschijeve smrti, iznad stupova trijema dodao 10 višebojnih glaziranih terakota tonda (reljefa u obliku kruga) od kojih svaki prikazuje jednog bambina; osim što su bebaći slatki sami po sebi, ono što upada u oko je intenzivna, specifična plava boja kojom su okruženi čime se tondo ističe i odskaće od sivo-smeđe boje koja s tamnijim ili svjetlijim varijacijama prevladava i okružuje ih

Iz Firence još pamtim dvije starine – Palazzo Vecchio (staru palaču) i Ponte Vecchio (stari most). Palazzo Vecchio je bivša gradska vijećnica Firence, masivna, čvrsta građevina koja više podsjeća na utvrdu i definitivno je u suprotnosti s većinom do sada opisanih zgrada koje, prema njoj, djeluju puno lakše, elegantnije i prozračnije. Nismo ju posjetili osim što smo zavirili u unutarnje dvorište omeđeno lukovima i stupovima što već liči na ostatak Firence i malom, nježnom fontanom u sredini. Ponte Vecchio je most preko rijeke Arno, jedini koji je preživio stradanja u Drugom svjetskom ratu. Poznat je po tome što je na njemu smješteno mnoštvo trgovina – nekada su tu svoje proizvode prodavali mesari i poljoprivrednici dok većinu danas zauzimaju suvenirnice i zlatarnice. Zbog toga me ponešto podsjeća na Rialto u Veneciji koji je također omeđen trgovinama ali, po mom mišljenju, ni jednom ni drugom mostu to ne donosi ništa dobroga u estetskom smislu – ovdje pogotovo, jer mi sve djeluje kao da je neki klinac uzeo drvene kockice različitih boja i veličina i onda ih nekako sklepao u most. Osim svega već nabrojenog, grad je pun palača od kojih pamtim Palazzo Medici Riccardi možda zbog toga što smo, zbog njezina položaja, kraj nje stalno prolazili. U sjećanju mi je ostala i Loggia dei Lanzi, smještena na Piazza della Signoria na putu prema galeriji Uffizi. Ona mi je pak ostala u sjećanju jer mi je izgledala tako neobično – prema trgu se otvaraju tri volta koja se ne čine kao da imaju bilo kakvu svrhu. Mislim, danas su tu izložene razne skuplture iz razdoblja antike i renesanse ali su one, jednako tako mogle biti izložene i negdje drugdje – postavljene su ovdje, barem se meni tako činilo, tek toliko da se popuni prostor. Znam da smo pokušali posjetiti dominikansku crkvu Santa Maria Novella ali je bila zatvorena ili u restauraciji ili nešto treće što nam je onemogućilo ulazak pa smo  zato sjedili na trgu ispred crkve i uživali u pogledu na njezinu fasadu s geometrijskim uzorcima od bijelog i zelenog mramora. S druge strane Arna posjetili smo Piazzale Michelangelo odakle se pruža spektakularan pogled na grad. Mislim da se iz svega napisanog može zaključiti kako Firenca ima cijeli niz stvari koje su mi se svidjele i ostavile neizbrisiv utisak ali, kao što rekoh, pojedinačno. Grad kao cjelina nekako nije postigao isti učinak. Bez obzira na moje mišljenje, svatko tko je u bilo koje vrijeme bio netko u talijanskoj umjetnosti, ahitekturi, literaturi, slikarstvu ili bilo kojem drugom umjetničkom smjeru vjerojatno je na neki način barem neko vrijeme bio povezan s Firencom – bilo da je tu rođen, umro, stvarao, učio, ili nešto peto – i ako zbog ničeg drugog, samo zbog toga Firenca zaslužuje posjet.

Sienu smo posjetili ili kao jednodnevni izlet iz Firence ili na putu prema Rimu. U središtu grada je Piazza del Campo, jedinstveni trg u obliku školjke na način da je trg podijeljen na devet dijelova koji dočaravaju taj oblik, a plastičnost se postiže spuštanjem terena s ruba trga prema Palazzo Publico, palači s kraja 13. stoljeća koja je nekad služila kao sjedište vlade Republike Siene. Pored Palazzo Publico nalazi se Torre del Mangia, zvonik od cigle (uglavnom) iz prve polovine 14. stoljeća. Nisam više sigurna da li sam ovaj ili neki drugi put savladala njegovih 400 stepenica da bih uživala na pogledu na grad i okolicu. Kad je izgrađen, navodno je bio jednako visok kao katedrala čime se ukazivalo na jednaku važnost i moć crkve i države. A katedrala... Ako sam mislila kako su katedrala/krstionica/zvonik u Firenci šareni, sva tri zajedno nisu me mogli pripremiti na fasadu katedrale u Sieni. I ona je višebojna ali se tu još nalaze skulpture, tornjići, lukovi, stupovi, okulus (okrugli otvor), vodorige, niše, lođe i tri zlatna mozaika. I nisam sigurna da sam sve pobrojala! Kad smo ušli u katedralu još sam bila pod šokom od pretjeranosti svega što je fasada bacila pred naše oči, a onda me unutrašnjost dokrajčila. Sad, s odmakom od puno godina, mogu reći da nikad nisam vidjela ništa slično. Stupovi i zidovi izrađeni su od bijelog i crnog mramora koji se izmjenjuju formirajući relativno guste dvobojne trake koje se protežu unutrašnjošću. Pod je pak prekriven mozaicima ali ne jednim jedinstvenim – što je logično kad se zna kako je njihova izrada trajala nekih petstotinjak godina - već njih ukupno 56 koji prikazuju npr. alegorije, scene iz Starog zavjeta ili likove iz antike. Tu je još propovjedaonica, kupola, oltar, slike, freske, vitraji, razne kapele. Čovjek naprosto ne zna što bi gledao, previše je svega tako da se teško koncentrirati na bilo što. Zbog svega toga rekla bih kako se ne mogu baš u potpunosti složiti s Giorgiom Vasarijem koji je za pod u ovoj katedrali izjavio kako je to 'najljepše... divno i veličanstveno... što je ikad napravljeno'

U Rimu uglavnom pamtim što su arhitekti išli gledati bez mene jer je Rim (Roma) pružao daleko više opcija za nas ostale. Jedna od tih stvari bila je Mala palača sportova (Palazzetto dello Sport) Pier Luigija Nervija, izgrađena kao košarkaška dvorana za ljetne Olimpijske igre koje su se u Rimu održale 1960. godine. Druga je bio EUR, dio grada gdje se 1942. godine trebala održati Svjetska izložba koja na kraju, zbog rata, nije održana. Od tuda dolazi i akronim EUR koji označava Esposizione Universale Roma odnosno Rimsku Svjetsku Izložbu. Kako su pripreme počele godinama prije njezinog predviđenog održavanja, Mussolini je planirao iskoristiti Svjetsku izložbu za proslavu dvadeset godina fašizma. EUR se smatra dobrim primjerom fašističke arhitekture za koju je karakteristična simetrija, jednostavnost i monumentalnost, a koja često koristi klasične, antičke elemente. EUR sam posjetila puno godina kasnije i moram priznati da ima nešto u toj ideji ravnih ulica koje se sijeku pod pravim kutom i zgrada bez puno ukrasa – iako mi se čini skoro kao bogohuljenje reći da mi se svidjelo nešto što nosi predznak fašističko, moram reći da mi se arhitektura EURa definitivno dopala. Iako vjerujem da sam s arhitektima obišla sve četiri glavne crkve u Rimu (crkvu svetog Petra, crkvu svete Marije Velike, crkvu svetog Ivana Lateranskog i crkvu svetoga Pavla izvan zidina) njima sam se vraćala i u kasnijim posjetima ali ono što drugi uglavnom ne posjećuju – što je šteta – je npr. Tempietto (mali hram) izgrađen u sklopu crkve San Pietro in Montorio. Hram je izgrađen na mjestu za koje se vjeruje kako predstavlja lokaciju na kojoj je bio razapet sveti Petar. Arhitektima je bilo daleko važnije što ga je, početkom 16. stoljeća, izgradio Bramante. Radi se o kružnoj građevini sa 16 stupova i kupolom koja se smatra remek-djelom visoke renesanse u arhitekturi. Iako je omeđen raznim dijelovima crkve i možda ne dolazi do punog izražaja, Tempietto je stvarno skladan, proporcionalan i jedinstven. Druga stvar koju sam samo tada posjetila je Ara Pacis, znana i kao Ara Pacis Augustae, mramorni oltar mira podignut u znak zahvalnosti za sretan povratak cara Augusta iz vojnih pohoda i povratak mira nakon perioda rata. Ovo što smo mi vidjeli je rekonstrukcija iz 1938. godine, kad su dijelovi iskopani ispod mulja i blata koje je stoljećima nanosio Tiber te ponovno sastavljeni na istom mjestu gdje se nalazio original, na tadašnjem Martovom (Marsovom) polju (Campus Martius). U vrijeme našeg posjeta Ara Pacis bila je smještena u paviljonu s puno staklenih površina koji je 2006. godine zamijenjen novom, modernijom konstrukcijom koja se sad naziva Muzejom Ara Pacis (Museo dell'Ara Pacis). Tada smo posjetili i Karakaline terme (Terme di Caracalla), kompleks javnih kupki sagrađenih za vrijeme vladavine cara Karakale što me je više impresioniralo par godina kasnije kad je u tom prostoru organiziran prvi koncert tri tenora – Luciana Pavarottija, Plácida Dominga i Joséa Carrerasa. Njih su trojica, pod ravnanjem Zubina Mehte, nastupili povodom finala Svjetskog prvenstva u nogometu koje se 1990. godine igralo u Italiji. Kako je na tom svjetskom prvenstvu prvak postala reprezentacija Njemačke, ovo je definitivno bio najupečatljiviji trenutak tog prvenstva – iako nije imao nikakve veze s nogometom. Ista tri tenora nastupala su još nekoliko puta vezano za svjetska prvenstva u nogometu, ali ništa ne može ponoviti osjećaj ushita njihovog prvog nastupa. Uz još cijeli niz crkvi (San Carlo alle Quattro Fontane), spomenika (Panteon), trgova (Piazza del Popolo), stepenica (Španjolske stepenice) i tko zna čega još što se u Rimu nudi na svakom uglu u izobilju, po posteru kojeg još uvijek negdje čuvam, znam da smo posjetili i izložbu Van Gogha koja se baš u vrijeme našeg posjeta održavala mislim u Nacionalnoj galeriji moderne i suvremene umjetnosti (Galleria Nazionale d'Arte Moderna e Contemporanea). Tad sam prvi put doživjela da se za ulazak u muzej/galeriju mora čekati u redu, nešto što je danas standard ukoliko si unaprijed ne osiguraš ulaznicu.

Zadnja stanica bila nam je Ravenna koja ima osam ranokršćanskih spomenika koji su upisani na UNESCOv popis svjetske baštine: mauzolej Gale Placidije, Teodorikov mauzolej, baziliku Sant'Apollinare Nuovo, baziliku Sant'Apollinare in Classe, baziliku svetog Vitalea, nadbiskupsku kapelicu, Arijansku krstionicu i Neonsku krstionicu. Izvana, mauzolej Gale Placidije (Mausoleo di Galla Placidia) je nevelika i ne posebno upadljiva građevina u obliku grčkog križa (križ s jednakim krakovima). Iznutra, iznad žućkastog mramora, sve – lukovi, svodovi, kupola – apsolutno svaki centimetar prekriven je mozaicima. Mozaici u kupoli, koja izvana uopće nije vidljiva jer je okružena četvrtastom strukturom pa izgleda kao omanji tornjić, prikazuju noćno nebo obasjano zvijezdama. Meni su se još svidjeli oni u lukovima koji podsjećaju na meandar te mozaik u svodovima znan kao Rajski vrt gdje se ponavljaju elaborirani prikazi cvijeća. Mauzolej je građen u prvoj polovini 5. stoljeća za Galu Placidiju, sestru cara Honorija i trebao je biti njezino posljednje počivalište. Međutim, iako se u ovom mauzoleju mogu vidjeti tri sarkofaga ona se ne nalazi niti u jednom od njih – umrla je 450. u Rimu gdje je i pokopana. U blizini se nalazi bazilika sv. Vitalea (Basilica di San Vitale) – ako se želite predozirati mozaicima, ovo je crkva za vas! Ova crkva iz šestog stoljeća jedan je od najvažnijih primjere rane bizantske umjetnosti. Bazilika svetog Apolinarija u Classi (Basilica di Sant'Apollinare in Classe) nalazi se nešto izvan Ravenne, a izgrađena je kako bi se u njoj pohranili ostaci svetog Apolinarija, prvog biskupa Ravenne. Najpoznatija je po mozaiku koji se nalazi u apsidi. Na njemu se mogu prepoznati križ na zvjezdanom nebeskom svodu pored kojeg se nalaze proroci Ilija i Mojsije dok se ispod njih nalazi zelena livada usred koje je prikazan sveti Apolinarije ruku raširenih u molitvi, okružen s 12 ovaca koje predstavljaju 12 apostola. Ostaci svetog Apolinarija su u 9. stoljeću prebačeni u Novu baziliku svetog Apolinarija (Basilica di Sant'Apollinare Nuovo) koju je krajem 5. i početkom 6. stoljeća dao izgraditi ostrogotski kralj Teodorik Veliki. Nekako mi se čini da smo vidjeli i njegov mauzolej (Mausoleo di Teodorico), barem smo prošli pored njega ako ga nismo posjetili. Teodorik Veliki izgradio ga je 520. godine kao svoju grobnicu pa, iako je ovdje bio pokopan, njegove su kosti uklonjene kad je mauzolej posvećen pravoslavnom bogoslužju 561. godine. Ne znam skoro ništa o Teodoriku, kakav je bio kralj i vladar ali mi se sviđa legenda po kojoj je božanska munja pogodila kupolu mauzoleja rascijepivši je te je u unutrašnjosti pogodila Teodorika usmrtivši ga kao kaznu za sva zlodjela koja je napravio.