Za bachatu znam samo zahvaljujući Chayanneu i njegovoj pjesmi 'Bailando Bachata'. Na YouTubeu ima hrpa klipova koji prikazuju dijelove njegovih koncerata na raznim svjetskim lokacijama gdje izvodeći ovu pjesmu poziva nekoga iz publike na pozornicu i onda zajedno plešu. Tako sam ja zaključila kako apsolutno svi znaju plesati bachatu iako moje netrenirano oko nije baš uspjelo otkriti neke velike razlike u odnosu na salsu. Po Chayanneu ionako ništa ne možeš zaključiti jer on i kad stoji mrda kukovima, maše rukama, cupka na mjestu i kima glavom - jednom riječju: pleše.

Kao i zadnjih nekoliko godina i ove sam se prošetala instalacijama koje osvijetle noć u Zagrebu za vrijeme Festivala svjetla. Ovo mi je jedan od dražih događaja u gradu – osim što je besplatan, zapravo se šetaš gradom, a svako malo te iznenadi neka instalacija od kojih su neke upečatljive dok druge zaboraviš čim prođeš pored njih. Bez obzira bile one uspješne ili ne, festival obogaćuje običnu šetnju poznatim gradskim ulicama i čini ju drugačijom, interpretirajući poznate vizure i prikazujući ih u novom svjetlu (doslovno i preneseno!).

Još se pitam kako sam ja, bez ritma, bez sluha i s dvije lijeve drvene noge završila na plesu... Kad mi je prije nekog vremena predloženo da se pridružim plesnom tečaju koji je ispunjavao jedan od bitnih uvjeta, a to je da se održava u blizini i do njega mogu pješice, bez da gubim puno vremena, ponudila sam neki neodređeni odgovor koji nije bio definitivno ne ali nije izgledao ohrabrujuće ni za buduće da. Onda su neki drugi entuzijastično podržali tu ideju, pojašnjavali mi kako ples potiče hormon sreće pa sam, u duhu novog poglavlja u mom životu, odlučila probati nešto novo.

Uopće nisam planirala pogledati ovu izložbu u Klovićevim dvorima. Već sam naziv činio mi se prilično nadobudnim jer se pod njega može podvesti svašta i ništa. Međutim, bilo je onih koji su rekli kako se izložbu isplati pogledati pa sam joj odlučila dati šansu.

Mislim da je zadnji domaći film koji sam gledala bio 'Sokol ga nije volio' što će reći da apsolutno nisam upoznata s filmskim opusom otkako je hrvatske konematografije. Bilo je tu nekoliko uspješnica – sad mi padaju na pamet 'Kako je počeo rat na mom otoku' ili 'Što je muškarac bez brkova?' – ali ne da nisam imala želju pogledati ih u kinu, nisam ih gledala čak ni kad/ako su se davali na televiziji. Općenito, filmovi se, imam osjećaj, izbacuju kao na tekućoj vrpci, ali me sve manje interesiraju, u kino sam prestala ići, a čak i kad nešto počnem gledati na televiziji ili internetu, u pravilu, vrlo brzo izgubim interes i odustanem.

Ovaj je balet već u startu imao prednost jer je rađen na muziku Edvarda Griega koju volim i bez plesnih pokreta. Njegova mi je muzika...lebdeća, pahuljasta, vilinska. Možda to nisu prave riječi za opis klasične muzike ali nekako nabolje opisuju kakve emocije izaziva u meni.

Jučer su počele Zimske olimpijske igre u Milanu/Cortini a moj sportski doprinos toj manifestaciji bio je posjet Hrvatskom sportskom muzeju. Bila sam uvjerena kako je to jedan od novootvorenih više-manje čudnih muzeja poput onog o prekinutim vezama, mamurluku, iluzijama, smijehu, zaboravljenim pričama, videoigrama ili čokoladi ali ispostavilo se kako muzej djeluje već 70 godina samo u raznim oblicima i na raznim lokacijama. Na današnjoj lokaciji (Ilica 13) nalaze se od 2019. godine.

Kad su mi predložili odlazak na ovu predstavu prvo me zbunilo gdje se to održava jer nisam znala što i gdje je Scenoteka. Ispostavilo se da je to bivša Vidra u Draškovićevoj kojom danas (zapravo zadnjih cca godinu dana) upravljaja Kerekesh Teatar. Osim svojih predstava na repertoaru imaju i gostujuće, a jedna od njih su 'Ženski razgovori', predstava nastala po  tekstovima Dušana Radovića.

Možda sam putni snob ali u principu ne volim predavanja, reportaže ili video uratke domaćih putopisaca (ni pojedinih stranih). Mislim da u svijetu u kojem je skoro sve poznato, otkriveno i dokumentirano, previše pokušavaju biti senzacionalistički u smislu 'Jedino ovdje...', 'Samo su meni pokazali...', 'Najviše; najbrže; najstarije ikad...'. Donekle razumijem da je to u današnjem svijetu možda nužno kako bi se istaknuli, dobili sredstva za daljnja putovanja ili samo like na društvenim mrežama ali ja sam bila na puno tih mjesta, vidjela stvari o kojima pričaju svojim očima, čula priče lokalaca (moji se očito razlikuju od njihovih jer se i oni pozivaju na lokalne izvore...) te mi je, u pravilu, teško prihvatiti njihove konstatacije, način na koji prikazuju ljude, običaje, događanja – generalno, kako predstavljaju određenu temu.

Danas je izbor pao na Muzej grada Zagreba uglavnom zbog izložbe 'Gotičko i renesansno zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550.'. Ne zato što me to razdoblje ili ti stilovi posebno zanimaju već jednostavno što je izložba otvorena do kraja ovog mjeseca pa je to poslužilo kao 'izgovor' za posjet baš ovom muzeju.

Voljela bih da svi oni koji tvrde da ne vole balet pogledaju ove dvije predstave, savršene su za to. Kratke – svaka traje oko pola sata ili malo više, muzika Igora Stravinskog je ugodna, kostimi su živopisni, šareni, jarkih boja, a ples inovativan. Ipak, posve su različite – u 'Žar ptici' sudjeluje samo nekoliko plesača, devet ako dobro pamtim, dok u 'Petruški' sudjeluje skoro cijeli ansambl.

Ovaj sam muzej posjetila još dok su moji nećaci bili relativno mali te imali volje, želje i živaca za obilazak muzeja po Zagrebu samnom i nije me se nešto posebno dojmio – sve je bilo staro i prašnjavo i više mi je izgledao kao da je netko izvukao starudiju sa svog tavana i ovdje ju izložio. Nakon potresa muzej je obnovljen i moderniziran pa sam se ponadala kako bi moglo biti bolje. Osim toga, trenutno je u muzeju bila postavljana izložba 'Mikrosvjetovi – Priroda otkrivena objektivom elektronskog mikroskopa', što je davalo dodatnu vrijednost posjetu.

Nisam ljubitelj opere mada sam u životu gledala samo jednu (Aidu) iako nekoliko puta. Koliko god sam obožavala koncerte Tri tenora, problem mi u operama čine ženski glasovi. Razumijem da visoki C iziskuje godine vježbanja, napornog treniranja glasnica ali konačni proizvod meni je čisto vrištanje od čega mi se nakostriješe sve dlačice po tijelu. Ipak, kad su mi ponuđene karte za Nabucco, operu poznatu po prekrasnoj zborskoj pjesmi robova, odlučila sam operi pružiti još jednu šansu.

Atelijer Meštrović na zagrebačkom Gornjem gradu otvoren je sredinom mjeseca, točnije prije dva tjedna, nakon cjelovite obnove kao posljedice potresa iz 2020. godine. Do kraja ovog mjeseca ulaz je bio besplatan pa je trebalo iskoristiti tu pogodnost. Na žalost, istom idejom vodio se još popriličan broj ljudi...

Svi koji me poznaju sad se vjerojatno pitaju što sam ja – koja jedva razlikuje prave aute i to eventualno po boji – radila na izložbi autića. I ja sam se to pitala! S druge strane, još se uvijek sjećam vremena kad sam bila mala a moj brat još manji i koliko je tata uživao u kupnji autića 'za sina' – neki od tih autića nisu se smjeli uopće vaditi iz kutija, a i s onima marke Matchbox bilo je bolje ne igrati se. Tako da sam ovaj izlet u Family Mall gdje se ovog vikenda održavala ta izložba shvatila kao povratak u djetinjstvo.

Radni, jednodnevni posjet Podgorici (plus jedan dan za putovanje tamo i drugi dan za putovanje nazad). Putovanje tamo bilo je savršeno – jedan sat do Beograda i malo više od jednog sata do Podgorice, a oba aviona jedva da su se pomaknula u zraku, baš po mojim željama. Na letu od Beograda do Podgorice sam sjedila do prozora jer mi u Zagrebu nisu mogli promijeniti tu rezervaciju, a koliko je bilo mirno govori i podatak kako sam slikala snijegom pokrivene planine ispod nas. Kad sam prisiljena sjediti uz prozor ja obično uopće ne gledam van, kamoli slikam...

N-ta jubilarna izvedba Orašara u Hrvatskom narodnom kazalištu. Poznata ali ovaj put ipak nova i drugačija jer je današnji Orašar rađen po koreografiji svima znanog Rudolfa Nurejeva. Stručnjaci su naglašavali kako je iznimno zahtjevna za plesače što nužno ne mora značiti da će se svidjeti i širokim narodnim masama koje svakog prosinca hrle na ovu baletnu predstavu. Iako mi je prethodna koreografija (mislim da ju je radio Vladimir Malakhov) svidjela, moram priznati kako mi je i ova dobro sjela.